DOGAN, Boris

DOGAN, Boris, slikar (Zagreb, 29. X. 1923 — Zagreb, 25. III. 1992). U rodnom gradu polazi građansku školu; 1940. prekida školovanje zbog teška materijalnog stanja obitelji. Odlazi u partizane 1943; školovanje nastavlja 1945. u partizanskoj gimnaziji u Zagrebu. God. 1946–50. studira na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (D. Beraković, M. Detoni, K. Hegedušić i A. Mezdjić), 1950–52. pohađa specijalku Lj. Babića. Suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića 1952–60; član grupe Mart od 1957. Studijski boravio u više europskih zemalja i Americi. Od 1974. do 1978. bio je potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, zadužen za kulturu. God. 1983. postao je izvanrednim, a 1988. redovitim članom JAZU. — Već prve njegove slike odlikuje suverenost psihološke karakterizacije i tonske impostacije (Milica, Zrinjevac, 1953). Boravak u Majstorskoj radionici K. Hegedušića omogućuje mu da brzo afirmira slikarsku osobnost – sklonost poetskom doživljaju stvarnosti. Mrtve prirode, imaginarni krajolici i apstraktne kompozicije iz 1950-ih rafiniranim koloritom, suptilnim linearnim grafizmom i nostalgično-lirskim ugođajem dobivaju izgled svečanih, bajkovitih prizora, u kojima realno nerijetko poprima odlike irealnog (Djetinjstvo, Jutro, 1953; Stari grad, Plava godina, 1956; Posljednji sat, 1958). Potkraj 1950-ih pod utjecajem poetike enformela prihvaća automatski driping i pastozni makadam kao nov oblikovni instrumentarij slike. U sljedećem ga razdoblju tematski zaokuplja život i tajnovitost tla, bujnost vegetacije, mitska snaga tektonskih konfiguracija zemlje te priroda u jedrini snage ili na rubu smrti. Sintetičnom snagom plastične artikulacije i poetskim ugođajem Doganova djela sugestivno govore o odnosu čovjeka i prirode kao nedjeljivim, uzajamno ovisnim kategorijama. U pejzažnoj kompozicijskoj shemi – strukturiranoj kao živo saće tla (Tiha buka, 1960), oblikovanoj naštrcanim pokrovom vegetacije (Zelena snaga, 1958; Vegetacija, 1960) ili pastoznim namazom škrte zemlje (Crvena zemlja II, 1961) – prirodni se prostor javlja kao inverzivan portret čovjeka i sugestivna slika njegova duhovno-egzistencijalnog stanja. Izoštrenim senzibilitetom za sve što ugrožava čovjeka i život sâm slikar uočuje kataklizmički preludij razaračkih sila svijeta (Prokleto jutro, 1963; Izgubljena karta, 1964), ali im i suprotstavlja iskonsku, samoobnavljajuću energiju prirodnih fenomena i oblika (Mali svijet II, 1962; Jednoj dobroj zemlji, 1971). U Doganovu se pejzažnom ciklusu, uza sve formalne mijene tijekom godina, nalaze konstante koje mu daju dignitet samosvojne cjeline: sklonost subjektivizaciji stvarnosti i antropomorfizaciji kozmosa. Bilo da svoje invencije definira lazurnom miksturom boje ili simuliranom pastom organske magme, bilo da se tlo oglašuje bojama truleži i propadanja ili vedrim akcentima života, D. ispisuje jednu od najsugestivnijih plastičnih metafora o zajedničkoj sudbini prirode i čovjeka (Poslije kiše, Crvena zemlja, 1966; U čast vegetaciji, 1976; Krijes, Obojeni pejzaž, 1980; Crvena zemlja, 1982). Bavi se također scenografijom, primijenjenom grafikom, keramikom i tapiserijom. Za ilustraciju knjiga dobio je nagrade »Zlatno pero Beograda« 1973 (J. Bukša i A. Antoš, Dječak u sjeni vrbe, čitanka za IV. razred osnovne škole, Zagreb 1973), »Grigor Vitez« 1974 (Č. Prica, Crna kraljica, Zagreb 1974) i dr. Sudjelovao je na skupnim izložbama od 1948 (II. nagrada na izložbi Gozd in les v likovni umetnosti, Slovenj-Gradec 1962; I. nagrada Plavoga salona, Zadar 1966; Grand Prix Dubrovačkoga salona »Nikola Božidarević« 1981, i dr.). Samostalno izlagao u Beogradu (1959, 1969, 1985), Sarajevu (1959, 1986), Zadru (1961), Rijeci (1963, 1967, 1985), Splitu (1963), Zagrebu (1964, 1969, 1973 — s F. Kulmerom, 1980/81, 1983, 1985, 1987), Čakovcu (1966, 1978), Somboru (1969), Vinkovcima (1970), Opatiji (1971), Novom Sadu (1972 — s V. Jordanom), Mariboru (1981), Dubrovniku (1982), Selcu (1982), Labinu (1986), Malom Lošinju (1988), Velikoj Gorici (1989) i Varaždinu (1990). God. 1982. dobio je Nagradu grada Zagreba za monografsku izložbu u Modernoj galeriji 1980/81. — D. ima istaknuto mjesto u novijoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Formiran u najboljoj tradiciji našega međuratnog slikarstva, dosljedno je razvio svoj osebujan, poezijom prožet stil apstrakcije i fantastike.