DOLCI DE VICKOVIĆ, Frano

DOLCI DE VICKOVIĆ, Frano (Dolci de Viscovich, Visković, Slade, Sladić; Francesco), tajnik crnogorskog vladike Petra I, pjesnik i pisac (Dubrovnik, 1742 — Cetinje ?, 27. IV. 1805). Podrijetlom Hercegovac, nećak biografa S. Slade Dolcija. U rodnom gradu izučio škole i zaređen za svećenika 1765. Teologiju je, čini se, završio u Rimu. Neko vrijeme bio župnik u Dubrovniku i Perastu. U Beču, gdje je bio vikar crkve Sv. Stjepana, boravio je 1770-ih, a spominje se i kao generalni vikar crkve u Petropolju. Aktivno se bavio političkim i diplomatskim poslovima, u prvom redu za Crnu Goru, kamo je prvotno pošao zbog narušena zdravlja. Prema neusklađenim podacima zasigurno je, s prekidima, bio tajnik i savjetnik crnogorskog vladike Petra I. Petrovića, po svemu sudeći od 1784. do 1804. Kao pristaša najprije Austrije, zatim Rusije, pa Francuske više je godina bio predmetom međunarodnih diplomatskih intriga i dopisivanja. U početku svoje aktivnosti zagovarao je svezu Crne Gore s Austrijom. Ta se njegova austrofilska orijentacija očitovala snažnije nakon sklapanja saveza između Rusije i Austrije (1781) radi razgraničenja interesnih sfera i podjele Turskog Carstva. Tako je npr. D. bio aktivan za dolaska misije austrijskih stručnih časnika na čelu s pukovnikom F. Paulićem u Crnu Goru (1781/82). Posebice se angažirao u orijentiranju crnogorske politike za rata Rusije i Austrije protiv Turskog Carstva (1787–91). God. 1785. bio je u Sankt-Peterburgu s vladikom Petrom I. Kada je crnogorski vladar bio protjeran iz Rusije, za njim je otišao i D., iako mu je G. A. Potemkin, svemoćna osoba na dvoru, bio ponudio da ostane. U kolopletu različnih interesa velikih sila oko Crne Gore nakon pada Mletačke Republike 1797. D. je imao znatna udjela. Zagovarao je pokret za sjedinjenje Boke kotorske s Crnom Gorom i povezao se s Francuskom podupirući njezine planove. Prema nekim podacima, D. je boravio u Anconi, stupivši u svezu s generalom J. C. Monnierom, koji je bio sastavio projekt revolucije i okupacije navedenih krajeva, o čemu je upoznao i generala Napoleona Bonapartea. Zbog pobune u Grblju (1802) protiv Austrije i profrancuske orijentacije vanjske politike Crne Gore umiješao se Beč i intervenirala je Rusija, koja je držala da je francuska diplomacija preko Dolcija predobila Petra I. i koja je nastojala spriječiti francusku akciju u susjedstvu Crne Gore. Žrtva tog raspleta, u kojoj je prevagu odnijela Rusija, bio je D., koji je priznao da je bio u vezi s francuskim konzulom u Dubrovniku i da je imao udjela u grbaljskoj buni. Osumnjičen je za veleizdaju i osuđen 27. XI. 1804. u manastiru Stanjevićima na doživotnu robiju na kojoj je teško mučen i najposlije udavljen. — D. se bavio i pisanjem. Objavio je nekoliko svojih pjesmotvora kao posebne brošurice. Njegovo prigodničarsko pjesništvo na latinskome posvećeno je istaknutijim osobama tadašnjega političkog života (Waclavu Rzewuskom, krakovskom vojvodi u smrt; Stanislavu II. Augustu Poniatowskom, poljskome kralju; Stefanu Stratimiroviću, karlovačkome mitropoliti; M. Vrhovcu, zagrebačkom biskupu, s kojim se susreo u Zagrebu 1798). Pjesme je namjeravao objelodaniti kao zasebnu zbirku s bilješkama, ali nije uspio. Glavno i dosta opsežno njegovo djelo Pensieri (Misli) ostalo je u rukopisu (Knjižnica Male braće u Dubrovniku, rkp. br. 99; dijelove je prevela Morana Čale-Knežević, Dubrovnik, 1993, 6). Taj svojevrsni vademecum, u kojem je D. ispisivao svoje poglede i misli iz pročitanih djela o nekim temeljnim idejama svog vremena, pod utjecajem je prosvjetiteljstva (Montesquieu, Rousseau i dr.) i francuske revolucije. Trijezna razmišljanja o slobodi, jednakosti, pravednosti, demokraciji, tiraniji, ljubavi prema domovini, religiji, revolucijama, povijesti, odgoju i kršćanstvu nedvojbeno su zanimljivo štivo, posve nepoznato u dosadašnjem proučavanju kulturne povijesti u Hrvata. Prema nekim navodima njegova se ostavština nalazi u Rusiji. Tragova o njemu ima i u poljskim arhivima. Od korespondencije, dva pisma upućena M. Vrhovcu sačuvana su u istoimenoj ostavštini u Zagrebu; nekoliko pisama upućenih guverneru Radonjiću nalaze se u Parizu, gdje su navodno i svjedočanstva o Dolcijevu dopisivanju s N. Bonaparteom. D. je bio osebujna i kontroverzna osoba, učen »našinac«, znalac jezika, smion i okretan. Njegovo djelovanje i posebice njegovo djelo nedovoljno je razjašnjeno. Ostao je u mnogočemu zagonetna pojava.