DOMJANIĆ, Adam Žigmund

DOMJANIĆ, Adam Žigmund (Adamus Sigismundus Domianich de Zelina), dopukovnik i pjesnik (?, oko 1660 — Stubica?, 1717). Potomak plemićke obitelji s posjedima u Zelini, Stubici i gospoštiji Preseka kraj Vrbovca. Bio je vrlo obrazovan, no o njegovu se školovanju pouzdano zna samo to da je 1679. slušao sintaksu u Grazu. S Anom, kćeri baruna N. Malakóczyja, imao je sinove Ivana, Stjepana i Ignjata. Sudjelovao je u radu Hrvatskog sabora i Hrvatskih kraljevinskih konferencija. Od 22. III. do 7. V. 1691. bio je podžupan Zagrebačke županije. U Bolonjskoj kronici o njemu je 1691. zabilježeno da se istaknuo hrabrošću istjerujući Turke iz Pakraca i Sirača. God. 1697. postao je zapovjednikom Jasenovca, gdje je dao podignuti novu utvrdu. Kad je u proljeće 1706. zaprijetila opasnost od prodora Turaka iz Bosne, Sabor mu je (12. IV. 1706) povjerio obranu čitave Banske krajine, a 1707. spominje se kao zapovjednik Kostajnice. Za duljeg izbivanja bana I. Pálffyja i banskog namjesnika biskupa E. Eszterházyja izvan domovine, odlukom ožujskoga Hrvatskog sabora 1712, pripala mu je čast da zajedno s Pavlom Češkovićem, velikim zagrebačkim prepoštom, upravlja javnim poslovima zemlje. U studenomu iste godine zbog bolesti se zahvalio na tom položaju, a 26. VI. 1714. Sabor ga je istaknuo kao prvoga kandidata za mjesto podbana, koje je smrću S. Jelačića ostalo prazno. Mnogobrojna pisma koja je D. upućivao zagrebačkim biskupima S. Želiščeviću, M. Brajkoviću i E. Eszterházyju (Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Epistolae ad episcopos Zagrabienses) te nekim velikašima, ponajviše P. Kegleviću, sadržavaju vrijedne podatke o prilikama u Hrvatskoj nakon Karlovačkog mira (1699), a i o njemu samome. Dok su pisma biskupima pisana latinskim jezikom, Kegleviću se najčešće obraćao na hrvatskom. Oskudna vijest o njegovu pjesnikovanju u jednom je njegovu latinskom pismu (Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Epistolae ad diversos, vol. 147, br. 109), koje je 30. VI. 1714. iz Stubice odaslao nekomu grofu, osobitom štovatelju Majke Božje, kojemu – upravo stoga – šalje četiri primjerka kronostihova, kronograma i pjesmica što ih je posvetio »časti Velike Majke Bistričke« (honori Magnae Matris Biztricensis). Toj se zbirci davno zagubio trag i zameo spomen te se ne zna je li bila napisana hrvatskim ili latinskim jezikom i je li bila tiskana. Iz prijateljske povezanosti s P. Ritterom Vitezovićem, čijem je kulturnom krugu D. pripadao, sačuvana je jedna njegova latinska pjesnička poslanica (NSB u Zagrebu, Zbirka rijetkosti, sign. R 6683). To su latinski utješni stihovi refleksivna sadržaja, kojima 1710. »prognaniku u Beču« čestita Božić i Novu godinu. Na nju je upozorio autorov potomak pjesnik D. M. Domjanić dva stoljeća nakon nastanka, odabravši nekoliko njezinih stihova kao moto svoje zbirke Pjesme (Zagreb 1909).