DOMJANIĆ, Dragutin Milivoj

DOMJANIĆ, Dragutin Milivoj, pjesnik (Krči kraj Adamovca, 12. IX. 1875 — Zagreb, 7. VI. 1933). Djetinjstvo proveo u Krčima i Donjoj Zelini; školovao se u Zagrebu, pretežito kao pitomac plemićkoga konvikta do 1893; potom je 1898. završio studij prava te doktorirao s rigorozom 1899. Od 1898. bio sudski pristav, zatim istražni sudac, od 1906. vijećnik Sudbenog stola u Zagrebu. Postao je pravi član JAZU 1919, a 1927. predsjednik zagrebačkog odjela PEN-kluba. — Njegovi su prvi književni pokušaji prijevodi romantičnih priča s njemačkoga iz 1891 (rkp. u Zavodu za književnost i teatrologiju HAZU). Prvu pjesmu, harambašićevski intoniranu domoljubnicu Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan, a drugu, erotičnu, naslovljenu Marija u Slovanskom svetu (Trst 1894), pod inicijalima svog dvoimena i prezimena. Treću, Ridi pagliaccio!, koja se inače navodi kao prvoobjavljena, tiskao je u Viencu 1895. Nastavlja suradnju u Viencu, a pjesmama se javlja i u Životu, Nadi, Savremeniku, Hrvatskom salonu, Domaćem ognjištu, Prosvjeti, Književnome jugu te u slovenskim dnevnicima i revijama Ljubljanski zvon, Dom in svet, Slovenec i dr. Potpisivao se i Grga, Vujec Grga, Valja P.(lemeniti) Batjanov i Dragutin Zelinski. Prevodio je poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, F. Mistrala te drugih francuskih i provansalskih pjesnika, također prozu M. Gorkog i L. N. Tolstoja. Napisao je i nekoliko crtica te više književnih prikaza, napose o slovenskim piscima, s kojima je održavao žive književne veze. God. 1920. u zagrebačkom Teatru marioneta V. Deželić ml. postavio je kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu Domjanićev igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel. U borbi »starih« i »mladih« D. se zauzimao za književni program »mladih«. Njegova je štokavska poezija sukladna razmišljanju i osjećanju nove građanske inteligencije s početka XX. st. te izrazito ravnodušna prema društvenom kontekstu. Prva štokavska zbirka Pjesme, kojoj su moto latinski stihovi njegova pretka Adama Žigmunda, uklopila se u nikolićevski intoniranu atmosferu sentimentalnosti, ispovjednosti, usamljeništva, klonulosti, ali s neskrivenom težnjom za skladom i osobnim shvaćanjem ljepote. Prepoznavši se u tom pjesništvu, građanska je inteligencija lako i brzo prihvatila njegovu poruku pa se time može protumačiti Domjanićeva popularnost. Neizbježnost propadanja kasnog feudalizma, napose njegova aristokratskog oblika, odzrcalila se u pjesnikovoj osjećajnosti. Ponos na obiteljsko plemićko podrijetlo opredmetio se u barokiranju obrisa stvarnosti. Izvanjski svijet lebdio je samo u sjećanjima, u prepoznatljivoj »domjanićevskoj« tišini. Rabeći neprestance ista ili varijantna motivska, tematska i estetska svojstva, D. se u štokavskom izričaju ubrzo klišeizirao; tome su pripomognuli stalni rekviziti, nerijetko i banalan rimarij. Trima kajkavskim zbirkama Kipci i popevke, V suncu i senci i Po dragomu kraju postao je bard novije kajkavske poezije. U to se doba pisanje na supstandardu smatralo stvaralačkom oporbom, jer je nedostajala svijest o mogućnosti modernoga pjesničkog iskaza na tom idiomu. D. je bio jedan od prvih na crti njezina preporoda, od A. G. Matoša i F. Galovića do M. Krleže i I. G. Kovačića. Pisao je zagrebačkom varijantom kajkavštine, oslonjenom na fonološko-  -fonetsku i leksemsku strukturu krčanskog i donjozelinskoga govornog idioma. Njegovo se pjesništvo priklonilo kajkavskoj književnoj tradiciji s korijenima u pučkoj sentencioznosti, gnomici i paremiologizmima; u melankoliji, sklonosti hedonizmu i fatalizmu te aluzivnosti i artificijelnosti prepoznaju se tragovi kajkavske lirike Katarine Patačić. Poetsku suptilnost i melankoličan prizvuk kajkavskog jezika tematski je uskladio s amblematikom prošlog i kategorijama iščezlosti. Već od početaka u Savremeniku i Šišmišu 1916. zapaža se poštovanje verlaineovskog načela glazbenosti, odnosno, sklonost mekanijim tonovima kajkavske riječi, stilizacijama suptilnih melodijskih linija. Stoga su mnoge njegove pjesme uglazbljene, a zbog naivne neposrednosti stekle su široku popularnost. Iako je D. napisao nekoliko pjesama s diskretnim pacifističkim ili suvremenijim motivom (Ciklame, krvave ciklame), kritika mu je spočitavala bliskost defetizmu i melankoliji; od njega je očekivala velike poteze, a pretežito nalazila senzibilitet »druge stvarnosti«, melankolični rokoko minijaturizam. Ta je artificijelnost bila nerijetko u službi stroge organiziranosti u stihu. Uz pomoć nostalgične pastoralne slikovnosti, nenametljivog isticanja bizarnog detalja, intimiziranja krajolika, a napose imažinizma, njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost toga jezičnog izraza i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti.