DRAGANIĆI

DRAGANIĆI, plemićko bratstvo (nobiles, generatio nobilium), nastanjeno od srednjeg vijeka u nekadašnjoj istoimenoj plemićkoj općini (današnje naselje Draganić između Jastrebarskog i Karlovca). Pripadnici bratstva bili su prvotno gradokmeti (jobagiones castri) grada Podgorja u srednjovjekovnoj Podgorskoj županiji (grad je stajao u današnjem selu Draga Svetojanska kraj Jastrebarskog). Plemstvo im je priznato vjerojatno u XIII. st. Njihove zemlje spominju se u ispravi od 12. I. 1257, kojom je kralj Bela IV. podijelio povlastice Jastrebarskom i proširio područje toga naselja dijelom »terra generacionis Draguzlay iobagionum castri de Podgoria«. U kupoprodajnom ugovoru sklopljenom 1. III. 1316. spomenuti su kao susjedi Pribića »Supech et Supk, filius eiusdem de genere Dragozlaichi pro se et tota generatione eorum«. Nakon što je Podgorska županija u pol. XIV. st. postala dio Zagrebačke županije (posljednji put spomenuta 1345, a već 1312. kao distrikt), članovi su bratstva postali gradokmeti utvrđenog grada Okića. »Nobilibus de Draganyth ad castrum Okych vocatum« spominju se u dokumentu od 8. III. 1394. o reambulaciji njihove općine, koju je obavio zagrebački Kaptol po nalogu kralja Žigmunda (dokument je potvrdio 29. IV. 1504. kralj Vladislav, a 8. VIII. 1580. kralj Rudolf II). Morali su pomagati pri utvrđivanju grada i plaćati malu daću. Sami su vodili sudstvo i upravljali općinom i njezinim imetkom (obradive površine, šume, mlinovi). Uživali su regalna prava krčmarenja, lova i ribolova i pobirali mjestovinu za godišnjih sajmova. Svake godine birali su 1. V. svoje predstavnike na čelu sa županom (sucem; naziv župan zadržao se u Draganićima sve do XIX. st.) pred župnom crkvom Sv. Jurja na Šipku (spominje se i 1334) u drvenoj vijećnici (»u navadne hiže suda obćine u kotaru Draganićkom« ili »v klupi svetoga Jurja«) ili na kamenim klupama u selu Gudcima. Na oba lokaliteta vodile su se i javne sudske rasprave. Odluke rasprava zapisivao je općinski đak (bilježnik) u sudbenu knjigu. Župan je strankama izdavao dokumente na hrvatskom jeziku, pisane glagoljicom (do 1560) i ovjerovljene općinskim pečatom. Među prvim poznatim županima bili su Matko (1433), Lovrinac (1436), Blaž, koji je 1464. nazočan pri uvođenju Martina Frankapana u posjed trga Jastrebarsko i grada Lipovca, a Andrija Bencetić1502. pri uvođenju u iste posjede članova obitelji Pethep de Gerse. Iz obitelji Dianeževićbilo je do 1619. osam župana, a prvi je bio Ivan Dianežević(1505). Za svoju obranu sagradili su i općinski grad na lokalitetu Gradišće u blizini župne crkve. Na području općine živjele su i obitelji koje su dobile od kralja plemićki list (armales); među njima bili su i Dianeževići, Herendići, Čegeli, Biličići, Bencetići i dr. Od druge pol. XVI. st. bratstvo vodi borbu za očuvanje svojih prava i sloboda, koje su ugrožavali Erdődyjevi. Oružanu pobunu plemića iz Draganića i Domagovića 1550–56. ugušio je Petar Erdődy uz pomoć banske vojske. Tada su im nametnuti tereti, koji su bili gotovo istovjetni s kmetskima. Plemići iz Draganića sudjelovali su i u seljačkoj buni 1573. Wolfgang von Thurn pisao je 7. II. te godine kranjskim staležima da su oni predvodili ustanike koji su se skupili kraj Jastrebarskoga; ustanak na tom području započeo je 29. i 30. I. Te ustanike porazili su, uništili i opljačkali njihova naselja banderijalni konjanici knezova Zrinskih za bitke kraj Kerestinca 6. II, u kojoj Draganićani i njihovi susjedi nisu sudjelovali. O pljački njihovih posjeda i ispitivanjima ustanika svjedoči i pismo G. Alapića vlastima u Metliki od 13. II. iste godine (pisma Thurna i Alapića objavio F. Rački). Nakon ugušenja bune, opći se položaj Draganićana još pogoršao. Postali su podložnici Erdődyjevih s obvezom davanja naturalnih daća. Ponovno su se pobunili 1599, a njihova buna trajala je do 1603. Iste godine 2. VII. sklopili su s Petrom Erdődyjem ugovor pred zagrebačkim Kaptolom o obvezama prema tom vlastelinu (plaćanje daća u novcu; tu su obvezu morali ispunjavati do 1856). Ugovorom je bratstvu ponovno zajamčen slobodan izbor župana i sudstvo (uz neka ograničenja). Nove razmirice oko daća izbile su 1628. i 1630, kada se, nakon mnogih nasilja na području općine, za njezine stanovnike zauzeo kralj Ferdinand II. God. 1633. sklopili su predstavnici općine novu pogodbu o daćama s Erdődyjima pred zagrebačkim Kaptolom. Od toga su vremena okrnjene i njihove povlastice u vezi sa sudstvom te u izboru župnika, kojeg su do pol. XVII. st. sami birali i koji je uvijek bio glagoljaš (posljednji je bio 1641–48. Martin Kovačić). God. 1648. Erdődy su imenovali prvog župnika koji se u crkvenom obredu služio latinskim jezikom, goričkog arhiđakona Ivana Culiberka. Da time nije bila posve potisnuta hrvatska riječ iz crkvenog života općine, svjedoči hrvatski natpis na podnožju oltarne slike (predela) Sv. Trojstva u istoimenoj drvenoj kapeli u zaselku Bencetić-Goljak u Draganiću. U natpisu se spominju crkveni ovrhovoditelji Mihovil Zdelar i Iveta Pavlaković, koji su »za plebanije Mihajla Bučića« postavili 1692. taj oltar u kapeli podignutoj 1689, koja je jedan od rijetkih sačuvanih primjera narodne umjetnosti baroknog razdoblja na tom području. God. 1689. crkveni je ovrhovoditelj bio Andrija Zdelar, a 1706. još uvijek M. Zdelar i I. Pavlaković. Među donatorima kapele bila je i obitelj Bencetić. Draganićani su bili u prijateljskim vezama s pavlinima iz Svetica, koji su prve posjede u njihovoj općini stekli 1680. Kada je obnovljen pavlinski samostan u Kamenskom kraj Karlovca, »comunitas nobilium de Draganich« je 1729. među dobrotvorima samostana. Od XVII. st. spominju se i učitelji u Draganiću (tako 1626. Ivan Kuharić). Draganićani su se parničili i sa susjednim feudalcima Zrinskim zbog povrede posjeda u draganićkim šumama (1636, 1651–81), a u XVII. i XVIII. st. i s vojnim vlastima iz Karlovca zbog neovlaštena korištenja draganićkih pašnjaka. Članovi bratstva bili su dužni služiti vojsku u banskom banderiju u zajedničkoj četi s Turopoljcima. U XVII. st. ratovali su s Turcima u karlovačkoj Krajini. Posljednji put sudjelovali su 1813. u ratnim operacijama protiv Francuza, kada je njihova četa dobila naziv Ilirska legija. Plemićka općina Draganić postojala je do 1848. I u današnje vrijeme žive u draganićkim zaselcima potomci obitelji koji se tamo spominju više stoljeća (Zdelari, Pavlakovići, Bencetići, Sopići, Herendići i dr.). Općinski spisi pohranjeni su u Arhivu Hrvatske.