DRAGUTINOVIĆ, Leon (Lev; Kohn, Lavoslav), redatelj, dramski glumac i kazališni djelatnik (Zagreb, 14. VIII. 1873 — Osijek, 7. III. 1917). Zarana pristupio Lazićevoj kazališnoj družini. Prema rukopisnom zapisu V. Lunačeka (Popis članova HNK od 1871. do 1895, Zagreb, NSB), nastupio 1895. u zagrebačkom kazalištu kao Pastir u Gundulićevoj Dubravci. Iste godine postaje članom kazališne družine M. Pešića, a do 1898. glumio je u još dvjema putujućim družinama (Đ. Protića i P. Ćirića). God. 1898. osniva vlastito »Hrvatsko dramatsko društvo«, s kojim nastupa diljem Hrvatske i BiH, prikazujući većinom hrvatska dramska djela (J. E. Tomić, Barun Franjo Trenk; H. Dragošić, Posljednji Zrinjski; S. Tucić, Povratak, Truli dom). Ne mogavši izdržati konkurenciju, raspušta vlastitu družinu i 1901. odlazi u Slovensko deželno gledališče u Ljubljani. Tu stječe ugled temperamentna tumača karakternih dramskih likova: Heroda (O. Wilde, Saloma), Shylocka i Jaga (W. Shakespeare, Mletački trgovac, Otelo) te Krneca i Zlodeja (I. Cankar, Kralj na Betajnovi, Sablazan u dolini Sv. Florijana). Od 1903. do 1910, kada napušta Ljubljanu, sve se češće bavi režijom. Najprije je postavio Sardouove Dobre prijatelje, zatim djela klasičnog repertoara (Molière, Umišljeni bolesnik; F. Schiller, Spletka i ljubav, Wilhelm Tell; J. W. Goethe, Faust; V. Hugo, Lucrezia Borgia), suvremene drame (G. Hauptmann, Roza Bernd; H. Ibsen, Nora; I. S. Turgenjev, Tuđi kruh; S. Przybyszewski, Zlatno runo) te djela slovenskih i hrvatskih autora (F. Govekar, Predigra; A. Medved, Za pravdu i srce; M. Begović, Gospođa Walewska i Venus Victrix). Režira opere i operete (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski; J. Mandić, Petar Svačić; J. Strauss ml., Šišmi{). God. 1910–14. vodi Slovensko gledališče u Trstu. Režira raznorodan dramski repertoar (N. V. Gogolj, Revizor; V. Car Emin, Zimsko sunce; I. Vojnović, Smrt majke Jugovića; H. Sudermann, Čast; L. N. Tolstoj, Živi mrtvac; M. Gorki, Na dnu; G. D’Annunzio, Gioconda). S dirigentom M. Poličem osniva slovensku Operu, režirajući operna (B. Smetana, Prodana nevjesta; C. M. Weber, Strijelac vilenjak; V. Parma, Ksenija) i operetna djela (I. Kálmán, Jesenji manevri; J. Strauss ml., Barun ciganin; L. Fall, Dolarska princeza; J. Offenbach, Lijepa Jelena). Od jeseni 1914. pa do smrti ravnatelj je osječkoga HNK. Kao redatelj vraća se dramskom repertoaru iz ljubljanskog i tršćanskog razdoblja, a postavio je i više veselih igara, igrokaza i lakrdija njemačkih i francuskih autora. Prevodio dramske tekstove s njemačkoga, francuskoga i mađarskoga jezika (Sudermann, Sreća u zatišju; C.-M. Hennequin, Na svadbenom putovanju; I. Földes, Gospoda činovnici). Objavljivao prozne i kazališne tekstove u slovenskom, hrvatskom i srpskom periodičnom tisku Edinost (1910–13), Glas naroda (1909–11), Slovenski narod (1908), Hrvatska (1908) te Beogradske novine (1908).
LIT.: Leon Dragutinović. Obzor, 58(1917) 68, str. 2–3. — J. Ivakić (-jz.): Leon Dragutinović. Hrvatska obrana, 16(1917) 55, str. 3. — D. Melkus (Prof. D. M-s.): Leon Dragutinović. Ibid., 56, str. 2. — J. Daneš: Za vozom boginje Talije. Ljubljana 1936. — J. Lešić: Grad opsjednut pozorištem. Sarajevo 1969. — D. Moravec: Slovensko gledališče Cankarjeve dobe (1892–1918). Ljubljana 1974. — B. S. Stojković: Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba. Beograd 1979. — J. Lešić: Istorija jugoslovenske moderne režije (1861–1941). Novi Sad 1986.
Jasna Ivančić (1993)
