DRAŠKOVIĆ

DRAŠKOVIĆ, velikaška obitelj. U dokumentima spominje se u oblicima Drascouitus, Draskovich, Drascovith, Draskovits, Draskowich, Drakostein, de Trakoscan, de Trakostein. Prema V. Klaiću, podrijetlom su iz plemena Mogorovića, koje je pripadalo skupini dvanaestero plemena. Vjerojatnijom se drži pretpostavka da potječu iz plemena Kršelaca, što potvrđuje i najstariji grb Draškovića sa štitom na kojemu se nalazi lik grifona, kojega nema ni u jednom grbu dvanaestero plemena. U Buškoj župi u Lici Draškovići su u XIV. st. držali posjede oko sela Zažično Donje (nakon prestanka turske vlasti u Lici preimenovano u Donje Pazarište). Oko 1488/89. u blizini svog sjedišta na brdu Gradičini – na mjestu poslije zvanom Kloštar – utemeljili su crkvu Sv. Marije i nedugo zatim samostan Sv. Pavla za redovnike iz obližnjega Novog (Vinodolskog). Prema rodoslovlju – koje je sastavio F. Ladany u XVII. st. (iz Trakošćana preneseno u Arhiv Hrvatske), začetnik je obitelji Ivan, koji se prema neprovjerenim podacima istaknuo u vrijeme kralja Andrije II. kao zapovjednik dijela njegove križarske vojske u bitkama za tvrđavu Damiettu i grad Damask. Nakon povratka u Hrvatsku 1222. navodno je poklonio vesprimskoj prvostolnici skupocjen zlatni kalež ukrašen grbom Draškovića i inicijalima I. D. Umro je 1234. Prema rodoslovnom stablu, njega nasljeđuje još sedam generacija, o kojima nema potanjih podataka. Među njima istaknuo se Nikola u bitkama protiv Tatara za njihova prodora u Ugarsku 1241/42. Petar se spominje 1347. u službi kralja Ludovika I. za napuljskog rata u borbama kraj Aquile i Averse te poslije u bitki protiv Mletačke Republike kraj Zadra i u Lombardiji, gdje je pri opsadi grada Trevisa i poginuo. Poznat je i skradinski biskup  → PAULIN. U vrelima prvi je potvrđeni pripadnik obitelji D. Juraj (oko 1450 — oko 1490), poznat iz glagoljskih isprava u kojima se spominje »35 plemenitih ljudi Draškovića«. Bartol, ponekad zvan Barić ili Bartak (umro 1538), Lukin je sin, oženjen Anom, sestrom ugarskog državnika J. Utješenovića (Utišenića). Bartol je u ispravi iz 1520. spomenut kao kancelar (tajnik) Dore Frankapan, s pridjevkom »de Tinina« (Kninjanin). God. 1526/27. sudjeluje na saboru u Cetinu, na kojem je hrvatsko plemstvo izabralo Ferdinanda I. za hrvatskoga kralja. Zbog turskih pustošenja Draškovićevih posjeda, Bartol je morao napustiti sve svoje stare obiteljske posjede s obiju strana Velebita i preseliti se u Pokuplje. Iako su Draškovići tada osiromašili, Bartolovi sinovi → JURAJ II, teolog, državnik i kardinal, i Gašpar (1530—1591), zahvaljujući zagovoru i pomoći svog uglednog ujaka, polaze odlične škole i polažu temelj snazi i bogatstvu obitelji. God. 1567. kralj Maksimilijan II. podjeljuje Gašparu i njegovu sinu → IVANU II, banu, barunstvo, 1569. dobro i grad Trakošćan s pridjevkom »od Trakošćana«, a iste godine Jurju II, kao zamjenu za bansku plaću, i Gašparu daje Klenovnik s velikim okolnim posjedom, koji 1572. prelazi u trajno vlasništvo obitelji. Najmlađi Bartolov sin Ivan I (umro između 1565. i 1575) spominje se u nekoliko obiteljskih darovnica i kao zapovjednik konjaničkih četa gine u borbi s Turcima, ne ostavivši potomstva. Od Gašpara potječu svi ostali pripadnici obitelji Drašković. On se oženio imućnom Katarinom Székely, znatno povećavši obiteljsko bogatstvo. Njihov sin bio je Petar (1555—1614), meštar kraljevskih tavernika. On i brat mu Ivan utemeljitelji su dviju obiteljskih grana. Treći brat, general Juraj III, spominje se u ispravama zajedno s braćom od 1590. God. 1592. sudjeluje u bitki kraj Siska te 1595. i 1596. u bitkama i osvajanju Petrinje, nakon čega je imenovan generalom i njezinim zapovjednikom. Petar je na saborskom zasjedanju 3. VIII. 1607. u Krapini izabran za jednog od upravitelja kraljevstva (regni gubernator). Od njega potječe ljutomerska grana obitelji, koja je dobila naziv po svom glavnom sjedištu Ljutomeru. Taj je naslijedila od Petrove punice Marijane Schweinpeck (Schweinbeck), a od G. Alapića naslijedila je dio Kalnika i Vukovine. Petrov sin dobrotvor → GAŠPAR bio je posljednji muški odvjetak te grane, a njegova kći Euzebija (umrla 1651) prva žena bana N. Zrinskog. Ivanova obiteljska grana nazivala se i banskom, jer je osim njega dala još dva bana, → IVANA III. i → IVANA V. Sin Ivana II. i brat Ivana III. Juraj IV (1599–1650) bio je svećenik i poznat govornik. God. 1628. biskup je u Pécsi, od 1631. u Vácu i od 1635. u Győru. God. 1631. podijeljen je grofovski naslov Ivanu III, bratu mu Nikoli I (umro vjerojatno 1659), numizmatičaru i kraljevskom savjetniku, i bratiću Gašparu, sinu Petrovu, te svim njihovim nasljednicima. Nikola I. studirao je u Grazu. Nakon diobe (1624) s bratom Ivanom III. ostaje mu dvorac Markovec kraj Ptuja, vinograd kraj Čakovca, 72000 forinta i neizmireni dug kralja Rudolfa II. od 82000 forinta te polovica Trakošćana. U obiteljskom kalendaru za 1630, koji je Nikola I. u Trakošćanu vodio na latinskom, hrvatskom, francuskom i mađarskom jeziku, ubilježio je u 37 dana nabavu 204 komada grčkog, rimskog i drugog novca. Ljeti te godine posjećuje Njemačku i upoznaje druge numizmatičare. God. 1657. poklonom salzburškog nadbiskupa Gvidobalda, stječe dvor i posjed u Ptuju. Pisao je latinske pjesme, od kojih je jedna objelodanjena u djelu M. Pethea Prosphonensis auspicatissimae inaugurationi... (Graz 1608). Bio je kraljevski savjetnik i komornik te meštar dvornika. Nikolin portret u bakrorezu izradio je Elias Widemann. Sa ženom Elizabetom Erdődy nije imao djece. Njegov je suvremenik i vjerojatno rođak franjevac → FRANJO. Sinovi Ivana III → IVAN IV, podmaršal, i → NIKOLA II, dvorski sudac, dijele bansku granu Draškovića u dvije grane. Ivanova supruga bila je → MARIJA MAGDALENA, književna pokroviteljica i donatorica. Franjo Adam (1673–1759), podmaršal, drugi je sin Nikole II. Kao časnik istaknuo se u više bitaka. Zbog svoje druge žene Barbare Haberville, kćeri vrhovnog zapovjednika carske vojske u Sedmogradskoj (Erdelj, Transilvanija), sukobio se s Eugenom Savojskim, koji ga je, nezadovoljan njegovim utjecajem na tasta, 1706. premjestio pod zapovjedništvo vrhovnog zapovjednika carskih četa u Ugarskoj feldmaršala grofa Guida Starhemberga. U bitki kraj Komárna Franjo Adam je ranjen, a napose se istaknuo 1710. za opsade tvrđave Nove Zámky. Za protuturskog rata 1716–18. bio je vicegeneral u Raabu, ali zbog nesklonosti Eugena Savojskog nije pozvan da sudjeluje u ratu. Kako se još za života druge žene odlučio oženiti Marijom Magdalenom Frischhausen, morao je napustiti područje Habsburške Monarhije, pa je do smrti druge žene živio u Poljskoj i Rusiji. Potomci Nikole II. izumiru oko 1792. s njegovim praunukom Norbertom. Sinovi Ivana IV. bili su ban i general → IVAN V, podban Petar II (umro 1696), koji je pobjeđivao Turke u više bitaka, a napose 28. VI. 1689. na Zrinskom polju. Sin Ivana V. i grofice Katarine Brandis iz Tirola, podmaršal → JOSIP KAZIMIR, oženio se Slovakinjom Suzanom Malatinski i s njom imao tri sina: → IVANA VIII, pukovnika, Franju I (1750–1817), potpukovnika i carskog i kraljevskog komornika, te Josipa II (umro nakon 1802), pukovnika i baranjskoga velikog župana. Nakon studija filozofije u Bologni, Josip II. nastavio je političko-kameralni studij u Varaždinu u A. Barića. Prema izvještaju izaslanika Kraljevskog vijeća, baruna Aleksandra Mihovila Malenića, već 16. VI. 1770. javno je kao najbolji branio teze iz dijela studija državne uprave, a spominje se da je govorio latinski, njemački, hrvatski, talijanski i da uči francuski. U prosincu iste godine pristupa završnom ispitu te tiska svoje javno branjene teze Positiones ex universa scientia politico-camerali excerptae ... (Zagreb 1770), posvećujući ih Mariji Tereziji. U Beču nastavlja studij u Marijaterezijanskom kolegiju i u kolovozu 1773. završava ga javnom obranom teza, koje tiska pod naslovom Questiones de quinquaginta libris digestorum ... (s. l. 1773). Obnašao je i dužnost carskog i kraljevskog komornika. Oženio se Reginom Domjanić, po majci iz obitelji Kukuljević. Ivan VIII. nakon vrlo rane smrti svoje supruge Eleonore Felicite Malatinski, u potpunosti se posvetio odgoju svojih sinova → JANKA, narodnog preporoditelja i političara, i → JURJA V, kulturnog djelatnika. Jankova loza izumrla je s njegovim rano umrlim sinom Josipom V. Od četiri sina Jurja V. istaknuo se dobrotvor → IVAN NEPOMUK. Ostala trojica, Stjepan (rođen 1804),  → ALEKSANDAR i Teodor (1818–1850) – utemeljitelj dugoselske grane obitelji, koja je izumrla u muškoj lozi s Ivanom (1876–1971) – priklonila se unionističko-mađaronskoj politici. Jedan od sinova Franje I. i njegove žene Ane Janković bio je časnik Josip III, otac podmaršala i foto-amatera, → JURJA VI. i Karla I (1807–1855), pristaše hrvatskoga narodnog preporoda i promicatelja školstva (sagradio škole u Bisagu i Velikom Bukovcu); 1846. kupljena je njegova palača za Narodni dom u Zagrebu (Opatička 18). Njegovi sinovi → IVAN IX. i Josip VI (1849–1912) pokušali su 1885–87. u suradnji s Neodvisnom narodnom strankom utemeljiti opozicijsku »središnju stranku« (centrum) protiv bana K. Khuena Héderváryja. Nakon početnih uspjeha, akcija, koju je vodio Ivan IX, postupno je gubila na snazi te su se oba brata 1888. povukla kao posljednji iz obitelji iz hrvatskoga političkog života. Žena Ivana IX → JULIJA, rođ. Erdődy, bila je slikarica, a njihov sin → KARLO (DRAGUTIN), foto-amater. — Potomci obitelji žive u Austriji. — Opsežna arhivska građa, napose o zemljišnim posjedima obitelji D. tijekom više stoljeća, čuva se u Arhivu Hrvatske. Iz Zaklade Drašković nagrađivala su se književna i znanstvena djela do početka I. svjetskog rata.