DRŽISLAV STJEPAN I.

DRŽISLAV STJEPAN I (Dircislauus, Dirscisclavus, Dirzisclavus, Dirzsci[s]clavus, Dirzislaus; Stefanus), hrvatski kralj. Vladao od 969. Sin kralja Mihajla Krešimira II. iz dinastije Trpimirovića i kraljice Jelene. Natpis na sarkofagu kraljice Jelene iz 976. spominje ga pod crkvenim imenom Stjepan, a nju kao ženu Mihajla Krešimira II. i njegovu majku (HELENA FAMO[sa] [quae fui]T VXOR MIHAELI REGI MATERQ[ve] STEFANI R[egis]). Također, prema ispravi Petra Krešimira IV. iz 1066/67, D. je sin Mihajla Krešimira II. ili Starijega (Cresimiri Maioris). Prema podatku Tome Arhiđakona, bio je na prijestolju 970. u doba splitskog nadbiskupa Martina i bizantskog cara Teodozija, što je pogrešno jer je tada carem bio Ivan I. Cimisk (»Martinus archiepiscopus fuit anno Domini nongentesimo septuagesimo tempore Theodosii imperatoris et Dirzsci[s]clavi regis«). O Držislavljevoj vladavini nema izravnih dokumenata (npr. njegovih isprava), pa se ona rekonstruira analizom suvremenih događaja i prema podacima iz kasnijih kronika. Na početku njegove vladavine u Makedoniji su se osamostalili sinovi komesa Nikole, od kojih je Samuilo (976–1014), postavši nakon protubizantskog ustanka samostalan vladar, proširio svoju vlast na Srijem, Srbiju, Duklju, Travunju i Zahumlje te obnovio Bugarsko Carstvo (990), zaprijetio opstanku Bizanta i postao istočnim susjedom Hrvatske. U dvojbi kako odrediti svoju politiku u novim prilikama, vodeći računa o sudbini susjednih zemalja i o dalmatinskim gradovima, koji su bili pod bizantskim suverenitetom, a koje je, vjerojatno, nastojao vratiti pod hrvatsku vlast, D. je odlučio ustrajati u prijateljstvu s bizantskim carem Bazilijem II (976–1025). Samuilo je napao Hrvatsku pustošeći obalom sve do Zadra te se preko Bosne, koja je potkraj vladavine Držislavljeva oca opet bila došla u sastav hrvatske države, i Srbije vratio u Ohrid. Bazilije II, kako piše Toma Arhiđakon, imenovao je Držislava kraljem Dalmacije i Hrvatske, poslao mu kraljevske znakove i podijelio naslov eparha i patricija, pa su se od tada Držislavljevi nasljednici nazivali kraljevima Dalmacije i Hrvatske, primali kraljevske insignije od bizantskih careva, nosili naslove eparha i patricija te imali po podrijetlu svojih očeva i pređa vlast u kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (»Ab isto Dirciscla[v]o ceteri successores eius reges Dalmatie et Chroatie appellati sunt. Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imperatoribus Constantinopolitanis, et dicebantur eorum eparchi sive patritii. Habebant namque ex successione sue originis patrum et proavorum dominium regni Dalmatie et Chroatie«.). U znanosti ne postoji jednodušno mišljenje o Samuilovu upadu u Hrvatsku. Prema F. Šišiću, provala i opsjedanje dalmatinskih gradova ojačali su bizantsko-hrvatske veze. Kako je dalmatinskim gradovima trebala hrvatska zaštita, Bizant je Držislavu povjerio upravu nad njima i otocima te ga imenovao kraljem šaljući mu kraljevske znakove. To bi se dogodilo između 986. i 990. M. Barada povezuje Samuilov napadaj s dinastičkim borbama nakon Držislavljeve smrti, koju on datira u 995. S njom povezuje mletački napadaj na Hrvatsku 996, do kojega ne bi došlo za Držislavljeva života jer su on i dužd bili bizantski saveznici. Samuilo je pak intervenirao 998. da bi pomogao novim hrvatskim vladarima i protivnicima Bizanta, braći Krešimiru i Gojslavu, protiv njihova starijeg brata Svetoslava Suronje, koji je pobjegao u dalmatinske gradove. S. Gunjača u 986. stavlja kraj Držislavljeve vladavine pa zacijelo i njegovu smrt, jer da te godine više nema jedinstvene Kraljevine Dalmacije i Hrvatske, da Dalmacijom vlada Venecija i kao prokonzul upravlja zadarski prior Majo. — Što se tiče Držislavljeva kraljevskog naslova te dobivanja kraljevskih insignija i drugih naslova, većina hrvatskih povjesničara, kao Šišić i Barada, prihvaća izvještaj Tome Arhiđakona kao vjerodostojan, jer nije u suprotnosti s tadašnjim političkim i ratnim prilikama. Gunjača u podjeljivanju kraljevskih znakova vidi bizantsko isticanje virtualnog suvereniteta nad Dalmacijom i Hrvatskom. Nasuprot njima, J. Ferluga se domišlja da se Samuilova invazija potkraj stoljeća ne mora povezivati s ustupanjem dalmatinskih gradova Držislavu. Iako priznaje da Toma Arhiđakon i Andrea Dandolo u svojim kronikama tvrde da su bizantski carevi i u XI. st. slali kraljevske znakove hrvatskim vladarima i priznavali ih kraljevima, on dodaje da se to odnosi samo na Hrvatsku, a ne i na Dalmaciju. Spominjanje Dalmacije u Držislavljevu kraljevskom naslovu odnosi se, prema njemu, na njezino područje u kasnoantičkom smislu, a dodjeljivanje titule eparha i patricija ne uključuje pravo na dalmatinske gradove, jer su te titule i u XI. st. bile počasne, pa je D. bio samo kralj Hrvatske, a ne i Dalmacije. Tom se mišljenju priklanja i Nada Klaić. Ona kaže da je Bizant Držislavu dodijelio počasne titule, jer je u odlučnom času Samuilovih uspjeha pristao uz Bizant, ali da time nije dobio dalmatinske gradove. Ona Samuilov prodor stavlja u vrijeme nakon Držislavljeve smrti, godina koje nije poznata, u povodu građanskog rata između njegovih nasljednika te tvrdi da stoga nije mogao utjecati na proširenje hrvatske vlasti nad dalmatinske gradove i otoke. — Držislavljeva smrt predmet je rasprave i u interpretaciji događaja na zapadnim granicama Hrvatske. Danak Hrvatima za slobodnu plovidbu uz njihovu obalu bio je poniženje za Veneciju i njezini su ga duždevi nastojali uskratiti. Zbog savezništva Hrvatske s Bizantom, Venecija nije mogla otvoreno uskratiti danak i zbog toga se sukobiti s Bizantom, pa poduzima druge korake. God. 992. uspjela je dobiti carsku povelju kojom je dobila velike povlastice u Bizantu uz obvezu da će braniti njegove interese u Italiji i staviti na raspolaganje svoje ratne i teretne brodove. Istodobno se povezuje sa saracenskim knezovima na Sredozemlju i sklapa povoljne ugovore s njemačkim carem Otonom III. Zatim je 996. otkazala danak Hrvatskoj. Prema Baradi, Venecija je izabrala tu godinu jer D. više nije bio živ, pa ni hrvatski vladar više nije bio bizantski saveznik. Povjesničari koji, kao Šišić, Držislavljevu smrt datiraju u 997, pišu da je on na mletačku akciju odgovorio ratom 996, ali da nije mogao spriječiti mletačkog admirala Badoarija Bragadina da uspješno napadne hrvatski Vis. U Držislavljevo doba dolaze do izražaja banovi, koji su gotovo suvladari. Prvi imenom poznati ban jest Pribina, koji je sudjelovao u uroti protiv kralja Miroslava (945–949). Ubivši Miroslava, Pribina je zacijelo osigurao dolazak na prijestolje kralju Mihajlu Krešimiru II. i njegovu sinu Držislavu, pa je zadržao bansku čast za njihove vladavine. U nekim ispravama naziva se »moćni ban« (potens banus). Njega je još za Držislava naslijedio ban Godemir, također »moćni ban«. Budući da je ban bio i vojnički zapovjednik u planinskoj Hrvatskoj, u županijama Lici, Krbavi i Gatskoj, i Pribina i Godemir bili su utjecajne osobe na kraljevskom dvoru. — Imena Držislava i njegova sina Svetoslava uklesana su na pločama ambona koje su se našle u okolici Knina na Kapitulu, gdje su bile opatija i crkva Sv. Bartula. Stoga se može pretpostavljati da je tu benediktinsku opatiju, odn. samostansku baziliku Sv. Bartula, podignuo D. ili njegov sin, prestolonasljednik Svetoslav. Natpis glasi: [Svetos]CLV DVX HROATOR[um] IN TE[m]PVS DIRZISCLV DVCE[m] MAGNV[m] ([Svetos]slav prestolonasljednik hrvatski u vrijeme Držislava kralja). U znanosti se općenito tumači da dopuna čitavoga prvog imena označuje Svetoslava, sina i prestolonasljednika, zapravo već suvladara kralja Držislava. Svetoslav se, naime, ovdje naziva »dux«, što je istovjetno s prestolonasljednikom, a Držislav je »dux magnus«, što znači kralj. To je u skladu s bizantskim ceremonijalom i titulaturom: strani se vladar nazivao αρχων, ali u X. st. i μέγας άρχων, što ovdje u latinskom prijevodu za Svetoslava znači »dux«, a za Držislava »dux magnus«.