DUBAJIĆ, Dejan

DUBAJIĆ, Dejan, glumac, operetni pjevač i redatelj (Karlovac, 10. VII. 1897 — Beograd, 16. I. 1969). Nakon gimnazije u Karlovcu, započeo preparandiju u Pakracu, nastavio u Skoplju, a završio u Nici za I. svjetskog rata. Učiteljevao kratko u Makedoniji; potom se vraća u Karlovac te pridružuje kazališnoj trupi A. Mitrovića kao operetni tenor. Od 1920. angažiran u varaždinskom Gradskom kazalištu, zatim u Subotici i Novom Sadu te od 1925. u Zagrebu, isprva u Klub-kabaretu, potom u opereti i drami HNK, a 1940. umjetnički je voditelj kabaretne glumačke družine »Grabancijaš«. Od 1947. član je Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu. — Na zagrebačkim pozornicama tumačio je komične operetne uloge, među kojima se ističu Šjor Bepo (I. Tijardović, Mala Floramye), Populescu (I. Kálmán, Grofica Marica), Wallenstein (Kálmán, Jesenji manevri), a u Lehárovoj Ševi i Giuditti te Hervéovoj Mam’zelle Nitouche istodobno je glumac i redatelj. Iako je u komedijama i dramama nastupao pretežito u manjim ulogama, istaknuo se neposrednom komikom, satiričnih i grotesknih nijansa. Bio je Šundibundi u Diogenešu T. Brezovačkoga, Corvino u Volponeu B. Jonsona, Crkvenjak u komadu Teško mi je P. Petrovića Pecije, Cigo u Povratku Zlate Kolarić-Kišur, Dr. Albin u Gospodskom djetetu K. Mesarića, Kostiljov u drami Na dnu M. Gorkoga, a u Molièreovu Građaninu plemiću igrao je glavnu ulogu Jourdaina. U beogradskom kazalištu doživljuje glumačku zrelost; nastupa isključivo u karakterno-komičnim dramskim ulogama kao Jelisatov (K. A. Trenjov, Ljuba Jarova), Lopov (G. B. Shaw, Kuća koja srca slama), Koby (F. Dürrenmatt, Posjet stare dame) i Dr. Rajser (B. Nušić, Dr), a za Bokčila (M. Držić i M. Fotez, Dundo Maroje) primio je 1947. Saveznu nagradu. Glumio je i u filmovima (V. Afrić, Slavica, 1947; F. Hanžeković, Bakonja fra Brne, 1951; P. Đorđević, Opštinsko dete, 1953; B. Belan, Pod sumnjom, 1956; O. Gluščević, Lito vilovito, 1964). Režirao je više opereta: Reci, tko si R. Šimačeka, 1934; Sveti Anton, svih zaljubljenih patron J. Beneša, 1934; Tu je sreća E. Gloza, 1936; Iz Zagreba u Zagreb Ž. Hirschlera, 1937 (suautor libreta pod pseudonimom Dubići tumač glavne uloge); Omer-paša A. Pordesa, 1938. — Iako njegov tenor nije bio velika opsega, zvučao je tonski izražajno, a glumačka doživljenost uloga sadržavala je crtu realističnosti. Bio je jedan od najpopularnijih komika međuratne zagrebačke operetne, kabaretne i dramske scene.