DUBRAVIĆ ĐOGO, Husein

DUBRAVIĆ ĐOGO, Husein (Gjogo), pisac (Mostar, 1. ili 3. V. 1880 — Gradačac, 11. IX. 1961). U Mostaru stekao osnovnu naobrazbu na mektebu, pohađao ruždiju 1893–97. te veliku gimnaziju 1897–1900, a maturirao u učiteljskoj školi u Sarajevu 1904. Isprva učitelj u Bugojnu i Konjicu 1904–09. Potom 1911. završio dvogodišnji studij u Beču (Pädagogische Hochschule). Od 1912. do 1924. službovao u srednjim školama u Tuzli, Mostaru, Brčkom i Derventi, a tada ga je radikalska vlada prijevremeno umirovila. Reaktiviran je 1925, a sljedeće godine postao je direktorom Muslimanske ženske građanske škole u Sarajevu. Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature, zbog nepodobnosti režimu, u listopadu 1929. premješten je u školu u selu Blace kraj Prokuplja, a 1931. u Loznicu, gdje je ostao do 1935. Tada se vratio u Građansku školu u Tuzli te tamo radio do umirovljenja i preseljenja u Zagreb 1942. — Književne je radove objavljivao od 1900. u časopisima i kalendarima Behar i Novi Behar, koji je uređivao 1927–30, Biser, Hrvatsko kolo, Narodna uzdanica, Gajret, Napredak i dr. Pseudonim mu je bio Podhumski. Među pripovjedačkim djelima ističe se putopisna kronika Jedna uspomena, kojom odaje sposobnost realističkog zapažanja, umjeren humor te sklonost prema živom dijalogu. Roman Sreća mladog Ljubovića preveden je na njemački, a humoreske Međed i Golijat na češki. Zapaženi su i njegovi radovi o povijesti perzijske književnosti te o općoj povijesti srednjeg vijeka. Uz dulje, pretežno komediografske tekstove, Pokradeno grožđe, Dvije struje, Zlatna jabuka, Berber Kara Mujo, napisao je i mnogo jednočinki. Uspjelije su Sarajlija u Mostaru (1935), Zlogovor i Nasrudin-hodžina propovijed (1937) te Majka plače, a otac se smije i Tajna jedne noći (1939), koje su osvojile nagrade na natječajima Radio-Zagreba i Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Njegove radio-drame, napose Načelnikova tikva i Nasrudin-hodžina propovijed, pripadaju samim počecima hrvatske radiofonije te pokazuju zrelost radiodramskog izraza.