DUDA, Bonaventura

DUDA, Bonaventura (Roko), teolog, publicist i prevoditelj (Rijeka, 14. I. 1924). Srednjoškolsku izobrazbu stjecao u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu 1935 –44, studij teologije završio 1952. magisterijem na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. God. 1941. postao je članom Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda i 1950. bio zaređen za svećenika. Studij nastavio 1954. u Rimu, gdje je na Papinskom sveučilištu Antonianum doktorirao 1955. iz dogmatske teologije disertacijom o ekleziologiji hrvatskog teologa Ivana Stojkovića Dubrovčanina, a na Papinskom biblijskom institutu postigao 1957. magisterij biblijskih znanosti. Od jeseni 1957. asistent je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, od 1964. docent i pročelnik katedre Svetog pisma Novog zavjeta, od 1969. redoviti profesor. Predavao je biblijske predmete i na Filozofskom učilištu Hrvatske franjevačke provincije u Samoboru (1960–64), odn. na Trsatu u Rijeci (1964–77), a bio je i njegovim prvim predstojnikom (1960–63). God. 1982–86. bio je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. God. 1962. bio je među pokretačima katoličkih novina Glas Koncila, a 1966. osnivač je i urednik biblijskog lista Upoznajmo Bibliju (1966–70). — Zajedno s J. Kaštelanom glavni je urednik tzv. zagrebačkog izdanja Biblije (1968), za koje je s J. Fućakom izveo sveukupnu relekturu biblijskog teksta. S njime je za potrebe hrvatskog lekcionara preveo Novi zavjet (1973; 11 izd. do 1991) služeći se tim prijevodom u priređivanju lekcionarskog niza Red čitanja (1969–88) i u izdavanju liturgijskih obrednika (1970–75). Pokretač je i urednik biblioteke »Biblijski niz«. S Jasnom Gali preveo je djelo M. Zerwicka Poslanica Efežanima (Zagreb 1974). Jedan je od prevoditelja novoga Rimskog misala (1969) i novog Časoslova Božjeg naroda (1972). Kao prevoditelj poštuje hrvatsku prevoditeljsku tradiciju, njezine vremenske i regionalne posebnosti. — Teološke je rasprave pisao u duhu suvremene pokoncilske teologije nastojeći na susljednosti teološkog shvaćanja tematike, pa je tako potvrdio poznavanje i poštovanje sustavne neoskolastičke teologije koja je prethodila koncilskoj. U više rasprava D. pokazuje zaokupljenost navjestiteljskom zadaćom teologije, npr. u spisima Biblija i liturgija (1962), Biblija i liturgija u propovijedanju (1963) i Biblijski temelji katehizacije (1963). Nastojanje da Biblija i liturgija nađu mjesto u suvremenoj katehizaciji potaknulo ga je 1973. na suradnju u izradi katekizama (za katekizam Snagom Duha, Zagreb 1977, sastavio je Kratak pregled katoličke vjere). Mjesto Biblije i liturgije u propovijedanju otkrivaju njegove tri homiletske zbirke. Članke o crkvenoj i društvenoj zbilji počeo je tiskati u listu franjevačkih studenata Corona (1946–50), a zatim je nastavio sustavno objavljivati rasprave, izvješća, osvrte, recenzije i dopise u listovima i časopisima Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (1953–92), Glas Koncila (1962–92), Bogoslovska smotra (1963–92), Katehist (1963–64, 1970), Marija (1964–65, 1980–84), Mali Koncil (1966), Upoznajmo Bibliju (1966–70), Kairos (1967–68), Marijin Trsat (1969–78, 1986–91), Dobri otac Antić(1971, 1974–75), Effatha (1971–73), Magazin Glasa Koncila (1973–74), Vrijeme i riječ (1974–75), Croatica (1980), Kana (1980–92), Brat Franjo (1983–92) te Obnovljeni život (1983). Osobite su publicističke vrijednosti dijaloške knjige Ima li naše redovništvo budućnost i Jesmo li sami na putu. Svoje djelovanje usmjeruje crkvenoj obnovi u duhu Drugoga vatikanskog koncila. Potvrđuje to usmjerenje kao teolog bibličar koji razrađuje navjestiteljske sadržaje kršćanskoga vjerovanja te kao teološki pisac o aktualnim pitanjima svako-dnevne zbilje. Po svojoj pisanoj riječi D. je jedan od prvaka suvremene hrvatske teološke publicistike, a po nastupima usmenom riječju jedan od najuglednijih suvremenih hrvatskih crkvenih govornika.