DUDIĆ, Andrija

traži dalje ...

DUDIĆ, Andrija (Andreas Dudith, Dudics, Duditius, Dudelius, Sbardellatus, ab Horehowicza), humanist i diplomat (Budim, 16. II. 1533 — Breslau, danas Wroclaw, 23. II. 1589). Otac mu je poginuo 1541. u bitki s Turcima kraj Budima. Brigom majke i njezine utjecajne rodbine, napose ujaka Augustina Sbardellatusa, biskupa u Vácu, D. postiže sjajnu naobrazbu. Najprije je učio u Budimu te studirao u Poljskoj u Breslauu, zatim u Italiji u Veroni, Paviji, Mlecima i Padovi. Po završenim studijima ulazi u diplomatske krugove. Prateći papinskog izaslanika kardinala Reginalda Polija po zapadnoj Europi do Engleske, upoznao je mnoge sredine i znamenite ljude. God. 1560. boravi u Ugarskoj i u Beču na dvoru Ferdinanda I. Kad se postavilo pitanje odlaska predstavnika na treće zasjedanje Tridentskog sabora 1561, D. je na prijedlog papinskog nuncija Delfina imenovan biskupom u Kninu i poslan zajedno s čanadskim biskupom Ivanom Kolozsvárijem na sabor, kao »orator« ugarskog i hrvatskog svećenstva. D. dolazi na sabor 7. II. 1562. i ostaje do 16. VII. 1563. U svojstvu predstavnika »pro regno Hungariae« Ferdinand I. izabrao je svog savjetnika, tada pečujskog biskupa J. Draškovića. Drašković i D. bili su najistaknutiji sudionici među mnogobrojnim biskupima iz hrvatskih biskupija koji su sudjelovali na tom zasjedanju sabora. D. je na saboru bio predvodnik u borbi za temeljitu reformu Crkve i vjersku snošljivost. Osobito se zauzimao da se dopusti pričest pod objema prilikama, a i za druge protestantske zahtjeve, kako bi se protestante vratilo staroj vjeri i predobilo za pomoć protiv Turaka. Iz njegovih pet čuvenih govora zrači duh humanizma najbolje erazmijanske tradicije. Zbog toga, a i zbog izvrsne klasične latinštine njegovi su govori više puta tiskani; na hrvatski ih je preveo Ž. Puratić (Mogućnosti, 1991, 8/10). Prema ocjeni sudionika na cijelom saboru nije bilo boljega govornika od Dudića, koga su uspoređivali s Ciceronom. Za saborovanja prevodi Beccadellijev životopis kardinala R. Polija na latinski jezik (Vita et testamentum Reginaldi Poli, Venetiis, Ex officina D. Guerrei et Joan. Baptista fratrum, 1563, 1564², Londini, Impensis Jacobi Adamson 1690³), vodi bogatu korespondenciju s A. Vrančićem, P. Gregorijancem, N. Olahom i dr. te se bavi književnošću. Zbog svojih kritičkih pogleda na crkvenu hijerarhiju te popustljivosti prema protestantizmu, nije ostao pošteđen sumnja i opomena od saborskog vodstva. Potkraj 1562. umire čanadski biskup Kolozsvári. Njegovu uglednu biskupiju nasljeđuje D., ne vidjevši nikada svoju Kninsku biskupiju. U pol. 1563. D. napušta sabor i prihvaća posredničku ulogu između saborskog predsjedništva i bečkog Dvora. Razlog napuštanja sabora bila je želja papinskih legata da upravo D. bude posrednik. Potkraj iste godine nasljeđuje Draškovića na biskupskoj stolici u Pečuhu (Pécs). Budući da su Turci već držali Pečuh, preselio se u Siget. U predvečerje glasovite sigetske opsade (1566) car Maksimilijan II. uputio ga je u Poljsku da tamo zastupa interese Habsburgovaca. Tako je izbjegao sudbinu ostalih sigetskih branitelja. Na kraljevskom dvoru u Krakovu istaknuo se širokim znanjem i mnogobrojnim vezama. U Poljskoj se zbližuje s mnogim pristašama reformacije. Oženivši dvorsku damu plemkinju Reginu Straszówsku, napušta biskupski položaj i gubi kraljevsku naklonost. Najprije prelazi na kalvinizam, zatim postaje antitrinitarac i naposljetku prihvaća evangeličku vjeru. Nato je ekskomuniciran. Kad mu supruga 1573. umre, ženi se drugi put vrlo uglednom plemkinjom, Poljakinjom Elybietom Zborowskom-Galinskom. Međutim, prilike su se za nj stubokom promijenile. Kad je 1572. umro kralj Zygmunt August, D. se kao Maksimilijanov izaslanik zauzeo da na poljsko prijestolje dođe habsburški aspirant, ali je bio izabran brat francuskog kralja Henrik Valois, koji ubrzo napušta Poljsku. God. 1575. izabran je sedmogradski (erdeljski) vojvoda I. Báthory, stari Dudićev neprijatelj, pa je D. prisiljen hitno se povući iz Poljske. Odlazi sa suprugom na svoja imanja u Šlesku i od 1579. stalno se nastanjuje u Breslauu, potpuno se povlači iz politike i bavi samo znanstvenim radom. Umro je vjerojatno od kuge i bio pokopan u tamošnjoj evangeličkoj crkvi Sv. Elizabete. Imao je šest sinova, od kojih su se neki istaknuli u poljskom javnom životu. D. je sudjelovao u svim kulturnim, književnim i znanstvenim gibanjima tadašnje Europe. Održavao je veze s najistaknutijim intelektualcima svoga vremena (A. Alciati, A. Gentile, J. Sambucus, F. Vimercatius, P. P. Vergerije ml., J. Camerarius, J. Lasicius, J. Lipsius, J. Kochanowski i dr.). Njegova bogata korespondencija i mnoga djela nalaze se još neobjavljena u europskim arhivima i knjižnicama (Bibliothčque Nationale u Parizu, Herzogliche Bibliothek u Gothi, Narodni muzej u Budimpešti, Gradska biblioteka u Wroclawu, Staatsarchiv u Beču i dr.). Bavio se mnogim teorijskim i praktičnim disciplinama: teologijom, filozofijom, pravom, matematikom, astronomijom, poviješću, geografijom, medicinom. Prevodio je s grčkog, pisao latinske i grčke pjesme, a napose se istaknuo u epistolografiji. Vrijedne su njegove rasprave o Tukididu, Demostenu, Plutarhu, komentari Evanđeljima, gramatičke i teološke studije te matematička i astronomska proučavanja antičkih autora. U prirodnim znanostima protivio se tradicionalnim spekulativnim metodama. Zanimljive su njegove tvrdnje o povezanosti filozofije i medicine s astronomijom, napose rasprava o kometima. U medicini je kritizirao galenske predrasude, formalističku uroskopiju i pulsologiju, tražeći da se dijagnoza zasniva na metodičkom promatranju bolesnika, a terapija na eksperimentalnom ispitivanju djelotvornosti pojedinih lijekova. Ostavio je tridesetak djela, pisanih na uzornom latinskom jeziku, od kojih su mnoga tiskana i više puta; neki su njegovi radovi izgubljeni. Zbog mnogostranosti djela mu pretežno imaju publicistički biljeg. U svim disciplinama kojima se bavio redovito je uočavao i zastupao naprednije poglede. Zbog nesumnjivih zasluga koje je stekao na oživljavanju znanstvenog života i humanističkih znanosti u sredinama u kojima je djelovao, kao i zbog svojih vlastitih prinosa, D. se s pravom drži jednim od najznamenitijih humanista sjeverne Europe u drugoj pol. XVI. st.

DJELA: Dionysius Halicarnassensis. De Thucydidis historia iudicium. (Andrea Duditio Pannonio interprete.) Venetiis, Aldus, 1560; (pod naslovom: Qua ratione, via et methodo ... legendae sint ... Venetiis 1571²), Basileae 1576³, 16365, Francofurdi 15864, Londini 17046, Lipsiae 17777. — Carmen (u: P. Pitatus, Compendium. Veronae 1560). — Orationes duae in sacrosancto oecumenico Consilio Tridentino habitae. Venetiis, Apud Jordanum Ziletum, 1562, Brixiae, Apud Damianum Turlinum, 1562², Parisiis 1563³, 19028, Offenbachi 15904, Venetiis 17286, 17337, Friburgi Brisgoviae 19099. — Sententia de calice laicis permittendo. Patavii, Apud Gratiosum Perchacinum, 1563, Offenbachi 1590², Halae Magdeburgicae 1743³, Lovanii 17854, Friburgi Brisgoviae 19095. — Epistola Andreae Dudithii... ad Johannem Lasicium, equitem Polonum. (S. l. et s. a.), Cracoviae 1571²; (u: F. A. Modrzewski, Sylvae quattuor, Cracoviae 1590³), Amstelodami 16564. — Rerum in Gallia gestarum abusque promulgato pacis edicto mense Maio 1576... (Auctore Andrea Dudith?). Canthurii, Ex officina A. Menalcae, 1577. — Epistola ad Theodorum Bezam scripta die 1. Augusti 1570. Basileae 1577, Christlingae 1584²; (u: F. Socino, De haereticis, [S. l.] 1584³), Heidelbergae 15934, (S. l.) 15935; (u: F. Socino, Opera omnia, 1. Irenopoli 16566). — De cometarum significatione commentariolus... Basileae, Ex officina Petri Pernae, 1579, Cracoviae 1579², Basileae 1580³; (u: Th. Erastus, De cometis dissertationes. Basileae, Ex officina L. Ostenii, 15804), Braslae, Typis Baumannianis, impensis Davidis Mülleri, 16195, Vratislaviae 16216, Vratislaviae, Ed. Michael Brutus, 16297; (u: W. Serlin, Cometologia. Francofurti 16658); (u: J. A. Bosius, De significatu cometarum. Jenae 16659); (u: J. G. Graevius, Oratio de cometis. Trajecti ad Rhenum, Ex officina R. a Zyll, 166510, 168111). — Ad Justum Lipsium epistolae. Francofurti 1590, Offenbachii 1610²; (u: J. Lipsius, Centuriae. Hardevici 1621³); (u: P. Burmann, Sylloge. Leidae 17274). — Epistolae medicinales (u: Crato von Krafftheim, Consiliorum et epistolarum medicinalium, 3. Francofurti 1592, 1595²); (u: L. Scholtz, Epistolarium philosophicarum... volumen. Francofurti ad Moenum, Apud A. Wecheli haeredes, 1598³, Hannoviae, Apud haeredes J. Aubrii, 16104); (u: Crato von Krafftheim, Consiliorum et epistolarum medicinalium, 3. Schleichii 16115, 16296). — Ad Jacobum Monavium carmina tria (u: J. Monawius, Symbolum. Gorlicii 1595). — Ad Petrum Monavium epistolae. Hannoviae 1598. — Themistius (i.e. Andreas Dudith) Oratio septima ad Valentem imperatorem (u: Themistius, Orationes sex augustales. Ambergae 1605, Francofurti 1614², Flexiae 1615³, Parisiis 16184, 16845, Lipsiae 18326). — Epistola ad Joh. Wolfium scripta Cracoviae die Pentecostes anno MDLXIX... Hannoviae 1610. — Qu. Reuter: Andreae Dudithi de Horehoviza... Orationes in concilio Tridentino habitae. Apologia ad d. Maximilianum II. imp. Commentarius pro coniugii libertate, cum appendice Epistolarum... Offenbachi, Typis Conradi Nebenii..., 1610. — Oratiuncula habita Tridenti 1562 (u: G. Wicelius, Via regia. Helmestadii 1650). — Quaestio ubi vera et catholica Jesu Christi Ecclesia invenienda sit... Hannoviae, Impensis C. Biermanni, 1610, Amstelodami 1656². — Ad Johannem camerarium patrem. Lugduni Batavorum 1697. — Epistola Christophoro Threicio (u: Ph. Limborch, Praestantium virorum. Amstelodami 1704). — Oratio Tridenti habita 6. IV 1562 (u: K. Péterfy, Sacra concilia, 2. Posonii, Typis Haeredum Roynarianorum, Viennae Austriae, Typis Kaliwodianis, 1742). — Orationes quinque in Concilio Tridentino habitae... Halae Magdeburgicae, In officina Rengeriana, 1743. — Sententia de residentiae decreto in generali congregatione Concilii Tridentini (u: J. La Plat, Monumentorum ad historiam Concilii Tridentini potissimum illustrandam spectantium amplissima collectio, 3. Lovanii, Typographia academica, 1781²). — Ad canonicos Ecclesiae Quinqueecclesiensis; Ad cardinalem Commendoni XI epistolae (u: J. Koller, Historia episcopatus Quinqueecclesiensis, 6. Posonii 1782, Pesthini 1806). — Ad Cratonem a Crafftheim; Ad Quirinum Reuterum (u: J. Sudhof, Olevianus et Ursinus. Elberfeldae 1857). — Ad Antonium Verantium (u: A. Vrančić. Opera omnia, 20. Pestini 1865). — Ad Nicolaum Olah (u: I. Hegedvs, Dudith Andras életehez. Budapest 1900). — Dialogus de electione regis Poloniae; Conditiones (u: J. Czubek, Pisma polityczne. Kraków 1906). — Epistolae philosophicae (u: P. Costil, Andre Dudith. Paris 1935). — Govori na koncilu u Tridentu 1562. godine. Mogućnosti, 38(1991) 8/10, str. 737–774.
 
LIT.: C. B. Stief: Versuch einer ausführlichen und zuverlässigen Geschichte von Leben und Glaubensmeynungen Andreas Dudiths. Breslau 1756. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 298–299. — J. U. Niemcewicz: Zbiór pamietników historycznych o dawnej Polsce, 1–4. Warszawa 1822. — F. Žuželj: Život Andrie Dudića. Arkiv za povdstnicu jugoslavensku, 1852, 2, str. 98–127. — E. Lutteri: Della vita di Andrea Dudizio Sbardellato. Atti dell’Accademia degli Agiati di Rovereto, 2(1884) str. 85–112. — R. Foerster: A. Dudith und dessen VII Rede d. Themistos. Neue Jahrbücher für das klassisches Althertum (Berlin), 3(1900) str. 74–93. — W. Goldzieher: Ein kätzerischer Bischof der Renaissance. Beilage zu Allgemeiner Zeitung (Frankfurt), 1903, str. 132–133. — J. Faludi: André Dudith et les humanistes françaises. Collection des études françaises publiées par l’Institut français de l’ Université de Szeged, 1. Szeged 1927. — I. Esih: Andrija Dudić Orehovički. Hrvatska revija, 5(1932) str. 706–712. — N. Žic: Štampana djela Andrije Dudića. Nastavni vjesnik, 41(1932–33) str. 238–246. — P. Costil: André Dudith, humaniste hongrois (1533–1589). Sa vie, son oeuvre et ses manuscripts grecs. Paris 1935. — G. Coloman: Andreas Duditsch. Ein Beitrag zur Geschichte des Humanismus und der Gegenreformation. Historisches Jahrbuch (München), 55(1935) str. 55–74. — K. Juhász: Das Tschanád-Temeswarer Bistum (1552–1699). Dülmen 1938, 72–95. — L. Glesinger: Kninski biskup Andrija Dudić i njegove zasluge za medicinu. Obzor, 79(1939) 19. VIII. — V. Bazala: Andrija Dudić (1533–1589). Zagreb 1952. — D. Caccamo: Eretici italiani in Moravia, Polonia, Transilvania (1558 –1611). Firenze 1970. — Š. Jurić: Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis, I/2. Zagrabiae 1971. — I. N. Goleniščev-Kutuzov: Il Rinascimento italiano e le letterature slave dei secoli XV e XVI, 2. Milano 1973, 144. — A. Jobert: De Luther à Mohila. La Pologne dans la crise de la chrétienté 1517–1648. Paris 1974, 65, 161, 224. — L. Szczucki: Prace nad edycja korespondencji Andrzea Dudycza. Odrodzenie i Reformacja w Polsce, 20(1975) str. 227–229. — Ž. Puratić: Hrvatski humanist Andrija Dudić. Mogućnosti, 38(1991) 8/10, str. 724–736.
 
Šime Jurić (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DUDIĆ, Andrija. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.7.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/dudic-andrija>.