DUHOVIĆ, Radoslav

DUHOVIĆ, Radoslav, kipar (Žrnovo na Korčuli, 2. IX. 1929). Prve pouke u crtanju i modeliranju dobio u zbjegu u El Shattu, kamo je došao 1944. Pohađao klesarsko-obrtnu školu u Korčuli 1946. i Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu 1947–51. Potom studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te 1955. diplomirao u klasi F. Kršinića. Od 1956. profesor u Školskom centru za dekorativnu umjetnost i industrijsko oblikovanje u Splitu. Oblikuje isključivo u kamenu. Motivi su mu ženski likovi, najčešće aktovi (Akt I–XI, 1964–82; Zamišljena, 1964; Čežnja, 1967; Psiha, 1969; Dijete, 1975), grupe ženskih likova (Zagrljaj, 1970; Tri seljančice, 1982; Nedužni, 1983), prizori zbjega (Zbjeg, 1969), djevojačka kola (Kolo raspjevano I–IV, 1977–85) te portreti i plakete (Portret Tita, 1979; Portret A. Kronje, 1983; Don Frane Bulić, 1985). Autor je većeg broja partizanskih spomenika (Pisak kraj Omiša, 1977; Lovište na Pelješcu, 1981; Dol na Hvaru, 1985). Radi i crteže, koncipirane pretežno kiparski. Samostalno je izlagao u Splitu (1960, 1978, 1985, 1989), Šibeniku (1960, 1979), Zadru (1961), Beogradu i Novom Sadu (1962), Korčuli (1979), Omišu (1982) te Zürichu (1986). Sudjelovao na skupnim izložbama grupâ Novembar 61 (Split 1962, Beograd 1963) i Mar (Split, Zadar, Osijek i Augsburg 1969), izložbama Splitskog salona, u San Franciscu (1982) te New Yorku (1984). — D. je svoj kiparski izraz razvio u prvom redu pod utjecajem F. Kršinića, zatim I. Meštrovića i I. Lozice. U figuraciji teži stilizaciji zatvorenih oblika, pri čemu bolje ostvaruje lirske teme negoli herojske i spomeničke. Stil mu je ujednačen, bez istaknutijih razvojnih faza, a njegov je glavni likovni prinos u nastavljanju tradicije majstorske obradbe kamena.