DUJAM DE JUDICIBUS

DUJAM DE JUDICIBUS (Doimo, Domnius, Duje, Giudici, Lucari, Lucaris, Lukarić; Splićanin), splitski nadbiskup (Split, druga pol. XIV. st. — Ugarska, nakon 1435). Posljednji je splitski nadbiskup iz predmletačkog razdoblja. Potječe iz stare splitske obitelji Lukarićâ. Nalazio se na položaju arhiđakona kad mu je splitski Kaptol, nakon smrti nadbiskupa Peregrina Aragonca 1409, povjerio službu kaptolskog vikara, a potom ga gotovo jednoglasno izabrao za novog nadbiskupa. Izbor je papa Ivan XXIII. 1410. potvrdio, ali je ubrzo, zacijelo zbog protivljenja kralja Žigmunda, koji je nastojao vratiti u Split izbjeglog nadbiskupa A. Benzija, već danu potvrdu povukao. Isti je papa 1411. na splitsku nadbiskupsku stolicu premjestio P. Diškovića, dotadašnjeg biskupa Faenze, s čime se nisu slagali ni Splićani ni kralj. Tako je D. šest godina upravljao Splitskom nadbiskupijom kao kaptolski vikar i samo »izabrani nadbiskup«. U međuvremenu sprijateljio se s kraljem, na čijem je dvoru boravio više mjeseci 1413. kao voditelj izaslanstva Splićana u vezi sa zbacivanjem H. Vukčića Hrvatinića s položaja splitskog vojvode. Nakon što je nekadašnji splitski nadbiskup A. Benzi postao kaločko-bačkim nadbiskupom, D. je bez poteškoće dobio pristanak kralja, a onda i pape, pa je 1415. i zaređen za splitskog nadbiskupa. D. Farlati navodi tekst dokumenta kojim nadbiskup D. i Kaptol 20. VI. 1416. povjeravaju brigu za učvršćenje donjeg dijela zvonika splitske katedrale te nastavak njegove gradnje Nikoli Tvrdoju. Kad je 1420. Split priznao mletačku vlast, D. je, nezadovoljan ishodom događaja i vjeran kralju Žigmundu, zauvijek napustio Split te ostatak života proveo u Ugarskoj, noseći i dalje naslov splitskog nadbiskupa. God. 1435. ime mu je navedeno među imenima biskupa koji su bili u državnom saboru u Požunu. Njegov grb uklesan je na donjem dijelu zvonika splitske katedrale i na sarkofagu njegove majke u peripteru katedrale.