EHRLICH, Hugo

EHRLICH, Hugo, arhitekt (Zagreb, 31. I. 1879 — Zagreb, 21. IX. 1936). Brat Adolfa, građevinskog inženjera. Završivši gimnaziju u Zagrebu, Hugo odlazi 1897. u Beč gdje se upisuje na Visoku tehničku školu i studira do 1903 (s prekidom 1899/1900) u klasi K. Königa, jednoga od glavnih nositelja bečkog historicizma. Nakon diplome zaposlen je u atelijeru H. Walchera u Beču (1904–06), samostalno projektira interijere, a 1908. povjereno mu je dovršenje glasovite vile »Karma« kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru. Vraća se 1909. u Zagreb, gdje s V. Kovačićem vodi zajednički atelijer od 1910. do 1915. Nakon I. svjetskog rata vodi vlastiti arhitektonski atelijer. Od 1925. bio je ugovorni, a od 1927. redoviti profesor Tehničkog fakulteta u Zagrebu (predavao arhitektonsku kompoziciju i arhitekturu najnovijeg doba). God. 1935. imenovan je dopisnim članom JAZU. — Prva je stručna iskustva stekao pomažući svojim nastavnicima Königu i F. Ohmannu pri obnovi dvorca Schlosshof kraj Marchegga te kao Walcherov suradnik pri obnovi dvorca Kreuzenstein kraj Beča. God. 1912. dovršava vilu »Karma«, koju je započeo graditi A. Loos. Teško je razlučiti rad po Loosovim nacrtima i Ehrlichovu realizaciju, no sigurno je E. projektirao prostrani park oko vile. Dovršenje tog objekta, jednog od prvih primjera moderne arhitekture u Europi, donijelo mu je međunarodni ugled (o tome svjedoči i poziv za sudjelovanje na osnivačkom kongresu CIAM-a, međunarodne udruge arhitekata, 1928). Ehrlichov povratak i suradnja s V. Kovačićem bili su važni za afirmaciju naprednih arhitektonskih načela u Zagrebu. Iz atelijera »Kovačić i Ehrlich« proistekli su projekti za regulaciju Jezuitskog trga te Strossmayerova i Vrazova šetališta. U regulaciji Strossmayerova šetališta E. prvi put nastupa posve samostalno (1910. prihvaćeni su njegovi natječajni projekti, 1911–12. izvodi radove). Projektira i gradi stambenu zgradu u Kumičićevoj ul., kbr. 2 (1910), stambene uglovnice u Mihanovićevoj ul., kbr. 14 i 20 (1911) te stambeno-poslovne zgrade u Medulićevoj ul., kbr. 2 i Ilici, kbr. 100 (1912), na kojima reducirane plastičke ukrase strogo podređuje cjelini; 1913–14. dograđuje palaču Kušević u Ćirilometodskoj ul., kbr. 3. U projektiranju obiteljskih kuća zastupa Loosove ideje (udobnost, asimetričan tlocrt, prirodnija orijentacija građevine, slobodan razmještaj otvora koji proizlazi iz funkcije unutrašnjosti): kuća Bauer u Nazorovoj ul., kbr. 16 (1912, konačni oblik 1919), kuća Rado na Rokovu perivoju, kbr. 7 (1913, konačni oblik prema Kovačićevu projektu 1920). U duhu tradicijskih rješenja 1913. gradi Gradsku dječačku školu u Zemunu, a 1915. Mađarsku željezničarsku školu (danas Dom zdravlja željezničara) u Ul. Grgura Ninskog u Zagrebu. Bratu Ernestu projektira 1916. jednostavnu prizemnicu ladanjskog tipa (Tuškanac, kbr. 17), koja je dugo služila kao obiteljska kuća Ehrlichovih. U povoljnim uvjetima nakon I. svjetskog rata E. dobiva zamašne građevne poslove, a u svom atelijeru, najvećem u Zagrebu, zapošljava od 1921. niz perspektivnih arhitekata mlade generacije (M. Kauzlarić, A. Albini, S. Gomboš, J. Denzler, J. Pičman). Oslanjajući se na povijesne arhitektonske oblike, projektira građevine naglašene reprezentativnosti, snažnih ekspresivnih linija i rutinskih plastičkih pojedinosti: stambene trokatnice poduzećâ »Pruga« i »Tekstil« u Ul. Račkoga, kbr. 8 i 9 (1921), Slavenska (hipotekarna) banka na uglu Šoštarićeve i Vlaške ul. (1921–23), stambena dvokatnica poduzeća »Standard Oil« u Kumičićevoj ul., kbr. 5 (1922), četverokatnica u Varšavskoj ul., kbr. 2 i 2a (1923–24), stambeni sklop Nadarbine zagrebačke nadbiskupije, omeđen Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ul. te Ratkajevim prolazom (1926–30); nadograđuje i adaptira zgradu Jugoslavenske banke (danas Zavoda za platni promet) u Ul. L. Jägera u Osijeku (1921) i palaču Bombelles u Opatičkoj ul., kbr. 4 (1924–26; u njoj smjestio svoj atelijer). Nakon Kovačićeve smrti (1924) preuzima i 1927. dovršava gradnju Burze (pripisuje mu se autorstvo unutrašnjosti). Djelomice pod utjecajem mladih suradnika, E. sve više napušta tradicijske oblikovne sheme te kreira pročelja isključivo na odnosu konstruktivnih i funkcionalnih elemenata: Prva hrvatska obrtna banka u Ilici, kbr. 38 (1924–25), kuća Grünwald u Boškovićevoj ul., kbr. 15 (1925; prva njegova dosljedno moderno oblikovana zgrada, rađena po uzoru na Kovačićevu kuću »Slaveks« na Svačićevu trgu), stambeno-poslovna četverokatnica Janeković na uglu Draškovićeve i Martićeve ul. (1927, s ugaonom nišom kao jedinim »plastičkim« elementom). Prijelomna godina u njegovu stvaranju jest 1928. kada prihvaća suvremena načela arhitektonskog oblikovanja. To se očituje na stambenoj četverokatnici jednostavna glatkog pročelja u Domagojevoj ul., kbr. 2, iz iste godine, a osobito na dvjema zgradama koje je izveo u Beogradu — Udruženoj banci (1929–30) i stambenoj kući Nikić (1931–32). Posljednja njegova poslovno-stambena zgrada, ujedno posljednji projekt, jest šesterokatnica Mirovinske zaklade zagrebačke Gradske štedionice (Gajeva ul., kbr. 2), građena 1934. dosljedno u skladu s funkcionalističkim načelima. U međuratnom je razdoblju E. izveo i niz obiteljskih kuća ističući se kao majstor skladnoga intimnog interijera i povezanosti građevine s okolišem: kuće Deutsch (1920) i Rojc (1922) na Rokovu perivoju, kbr. 8 odn. 6, Weissmayer u Hatzovoj ul., kbr. 14 (1921), Janda u Vončininoj ul., kbr. 16 (1921), Schwartz u Ul. I. Gorana Kovačića, kbr. 10 (1922), Nikić u Tuškancu, kbr. 15 (1927), Kerdić na Goljaku, kbr. 25 (1931). Po njegovim je projektima 1925–27. dograđen i za lječilište adaptiran dvorac Klenovnik kraj Varaždina, a 1928. u Zemunu sagrađena evangelička crkva, koncipirana kao središnja građevina. Neizvedeni su mu natječajni projekti za vladinu palaču (1907) i hotel »Esplanade« (1922) u Zagrebu, Narodni dom u Koprivnici (1912), Hrvatski dom u Zemunu (1913) i Agrarnu banku u Beogradu (1931) te projekti za kuću Vargavić u Koprivnici (1911/12), kuću Hellenbach (1912), palaču »Slavonija« (1921), Tehnički fakultet (1929/30) i Oficirski dom (1930) u Zagrebu, za Vardar-banku u Skoplju (1930), zgradu poduzeća »Singer« u Beogradu (1931), za stambeno naselje poduzeća »Trepča Mines« u Kosovskoj Mitrovici (1929), stambeno naselje na Selskoj cesti u Zagrebu (1931) i dr. — Školovan u konzervativnoj bečkoj sredini, E. je na svom često kontroverznom stvaralačkom putu, u kriznim trenucima uvijek prihvaćao nove poticaje. U bliskoj suradnji s nizom nadarenih arhitekata razvijao je svoj izraz od tradicije (pretežito klasicističke), preko secesije, modernizma A. Loosa i V. Kovačića do »protomodernih« traženja i avangardnog funkcionalizma. Plodnim graditeljskim opusom i pedagoškim djelovanjem dao je velik prinos razvitku hrvatske arhitekture u prvoj pol. XX. st.