EISENHUTH, Gjuro

EISENHUTH, Gjuro, violinist, dirigent, orguljaš, pedagog i skladatelj (Zagreb, 25. XII. 1841 — Zagreb, 2. IV. 1891). Polazio u Zagrebu gimnaziju i uz to 1854–60. glazbenu školu HGZ gdje su ga poučavali A. Schwarz violinu te V. Lichtenegger pjevanje i glazbenu teoriju. Poslije je privatno studirao u Beču kontrapunkt i kompoziciju u A. Storcha. Nakon završetka školovanja 1861. osnovao je orkestar za koji je skladao svoje prve skladbe, ponajviše plesne, i priređujući popularne koncerte stekao ubrzo naklonost zagrebačke publike. Zbog sličnosti s repertoarom plesnog orkestra Eduarda Straussa, a i izgledom ponešto nalik bečkom kapelniku, dobio je nadimak »zagrebački Strauss«. Kao violinist nastupao je solistički te u komornim sastavima, posebice u triju s Lichteneggerom (glasovir) i I. Oertlom (violončelo), u klavirskom kvartetu s I. Zajcom (glasovir), E. Simmom (viola) i Oertlom, u gudaćim kvartetima često s D. Prettnerom (II. violina), I. Schneiderom (viola) i svojim bratom Josipom (violončelo), zatim u različnim kvintetima, sekstetu, oktetu. God. 1890. sastavio je s bratom Josipom i kćeri Luisom (glasovir), tzv. Eisenhuthov klavirni trio s kojim je koncertirao i u Đakovu, Novoj Gradiški, Brodu. U orkestru HNK svirao je povremeno već od 1860-ih, a 1881–91. bio je koncertni majstor kazališnog orkestra te dirigent operete i opere. God. 1872. pozvan je da osnuje i vodi glazbu (orkestar) Zagrebačkoga vatrogasnog društva s kojom je sudjelovao na mnogim priredbama, a 1875. dio je članova priključio novoutemeljenom orkestru »Kola«. Istodobno je bio zborovođom mnogih hrvatskih pjevačkih društava: od 1873. novoutemeljenoga radničkog i obrtničkog društva »Sloboda«, 1874–87. »Merkura«, od 1876. sveučilišnoga pjevačkog društva »Hrvatska Lira«, dirigirao je i koncertima »Hrvatskog Sokola« te »Vijenca«, no najdulje je vodio pjevačko društvo »Kolo« (1873–91), s kojim je priredio mnogo koncerata pridonoseći profesionalnoj i umjetničkoj razini tog ansambla; 1875–79. ravnao je i orkestrom »Kola« izvodeći simfonijsku glazbu J. Haydna, W. A. Mozarta, A. Dvořáka i dr. Pedagošku djelatnost započeo je 1865. postavši učiteljem pjevanja u zagrebačkim glavnim učionama, od 1876. u Višoj djevojačkoj učionici. U školi HGZ poučavao je od 1867. violinu, najprije kao »počasni« učitelj, a 1876–90. kao stalni profesor. Niz godina obavljao je i službu orguljaša župne crkve sv. Marije u kojoj je njegovao repertoar crkvene glazbe, poglavito od 1872. kada je postao i dirigentom zbora Zagrebačkoga crkvenog glazbenog društva. Prema prosudbama onodobnih kroničara E. je svojom mnogostranom djelatnošću postao uza Zajca, počevši od 1870-ih, najsvestraniji glazbenik hrvatskoga glazbenog života. Drži se da gotovo nije bilo koncerta u Zagrebu na kojemu on ne bi sudjelovao kao violinist, dirigent, orguljaš ili skladatelj (A. Goglia). Skladao je, prema vlastitom popisu, 220 opusa. Pretežito su to vokalne skladbe – muški, mješoviti i ženski zborovi, četveropjevi, dvopjevi, solo-popijevke te crkvena djela a cappella ili uz instrumentalnu pratnju (6 misa, Requiem, Hrvatske crkvene pjesme op. 154). Skladao je i nekoliko orkestralnih i komornih djela, dvije opere, operetu (Otelo ili Moć ljubavi), plesnu glazbu (polke, valceri, četvorke) te prvi u Hrvatskoj tzv. šaljivke, scenske burleske za soliste, zbor i orkestar. Skladbe su mu bile za života mnogo izvođene i omiljene, nadasve zborovi – rodoljubne budnice, poputnice, prigodnice, lirske zborne popijevke, posebice Naš barjak op. 41, Čeznuće za dragom op. 54, Pozdrav dragoj op. 67 (s baritonom solo), Um i grud op. 68, Začinka op. 87, Ustaj rode op. 107, Večer op. 121, San op. 127, Na Savi op. 160, Zora op. 195, Ah čovječe op. 210. Često su se izvodile i solo-popijevke osobito Seljanka op. 147 za alt i orkestar i balada U šumi op. 209 za bariton i glasovir (u interpretaciji suvremenika I. Hreljanovića). U osvrtima na operu Sejslav ljuti (1878) kritičari hvale bogatstvo glazbenih zamisli, znalački i mjestimice efektno pisane zborove kojima je povjerena velika uloga te razvijen orkestralni stavak (H. Hirschl). Melodika je kratka daha, a u izražaju se ponegdje osjeća hrvatski narodni duh (F. Kuhač). Prema novijim prosudbama Eisenhuthov glazbeni izraz obilježava romantička sentimentalnost i lirizam, a ukupno se stvaralaštvo ne izdiže iznad tadašnjega skladateljskog prosjeka. Kao interpret težio je za što točnijom izvedbom, a svojim je izborom znatno pridonio izgrađivanju umjetničkog repertoara, osobito pjevačkih društava i pojedinih komornih sastava. Odgojio je nekolicinu uspješnih koncertnih violinista F. Krežmu, A. Bjelinskog Waisza, O. Žerta, a kao učitelj pjevanja sastavio je školsku pjesmaricu Napevi cerkvenih pesamah (Zagreb 1872) s pjesmama iz molitvenika Š. Balenovića i Franje Šica Sunčanica…, koje je uglazbio dijelom s vlastitim izvornim napjevima, dijelom s preuzetim poznatim melodijama. Ta se pjesmarica dugo upotrebljavala u školama i crkvama. Svoje dugogodišnje iskustvo zborovođe pretočio je u priručnik Vježbe i poduka u pjevanju, koji je posvetio »Kolu«. Eisenhuthova dragocjena violina (ocijenjena kao Guarneri iz 1713) koju mu je darovao vlastelin M. Ožegović, dospjela je 1892. u posjed HGZ. Od četvero Eisenhuthove djece glazbom su se bavile dvije kćeri: Luisa (?–1925), pijanistica, članica komornih sastava i učiteljica glasovira i Micika, udana Rac koja je završila zagrebački Konzervatorij te nastupala kao harfistica i pijanistica.