EMANUEL GRK

traži dalje ...

EMANUEL GRK (Manojlo, Manoilo, Manuin), prepisivač i iluminator (XIV. st.). Životopisnih podataka o njemu nema. Sudeći po načinu njegova rada, mješavini bizantskog stila s romaničkim elementima, jedan je od majstora koji su djelovali u južnoj Italiji. Po dolasku u naše krajeve stupio je u vezu s bosanskim velikašima, koji su u njega za svoje potrebe naručivali prepisivanje i iluminiranje vjerskih knjiga. Djelovao je u prvoj pol. XIV. st., a pouzdano se ne zna gdje je boravio. U novije vrijeme iznijeto je mišljenje da je imao svoju prepisivačku radionicu u Bosni, možda u njezinim sjeveroistočnim krajevima (V. J. Đurić). Od brojnih djela koja su nastala u Emanuelovoj prepisivačkoj radionici danas se zasigurno zna samo za dva, budući da se na obadvama potpisao »Manoilo Grk’ pisa sie knige«. Prvo je poznato kao Manojlovo ili Mostarsko evanđelje, a prepisivao ga je u nazočnosti nekog Hlapa, najvjerojatnije predstavnika anonimnoga naručitelja. Drugo je poznato kao Divoševo evanđelje, a pisano je za bosanskog velikaša iz Usore Divoša Tihoradića, koji se spominje u ispravama iz 1332. te 1333, kada je naveden kao pristav. Manojlovo evanđelje po nastanku je starije i ima skromnije i naivnije izrađene ukrase, koji pokazuju sklonost romaničkoj stilizaciji, izraženoj mnogo više u Divoševu evanđelju. Te i neke druge razlike između tih dvaju rukopisa navele su Grickatovu na pomisao da su bili prepisani u većem vremenskom razmaku (čak i od više desetljeća), a općenito se smatra da su nastali za potrebe bosanskih krstjana. Pretpostavljao se da je E. G. prepisao rukopis, poznat kao Cvetni triod iz manastira Gorioča u Metohiji, na kojem je potpisan Manuin, ali se ne može pouzdano tvrditi da je riječ o istoj osobi.

LIT.: V. Vrana: Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni (u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1942, 805). — A. Solovjev: Vjersko učenje bosanske crkve. Rad JAZU, 1948, 270, str. 13. — S. Radojčić: Majstori starog srpskog slikarstva. Beograd 1955, 33. — V. Mošin i S. M. Traljić: Ćirilski spomenici u Bosni i Hercegovini. Naše starine, 6(1959) str. 90. — V. J. Đurić: Vizantijske i italo-vizantijske starine u Dalmaciji. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1960, 12, str. 143. — J. Đurić i R. Ivanišević: Jevanđelje Divoša Tihoradića. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1961, 7, str. 153–159. — I. Grickat: Divoševo jevanđelje, filološka analiza. Južnoslovenski filolog (Beograd), 25(1961–62) str. 229–230, 250–255. — S. Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964, 239, 368. — J. Maksimović: Slikarstvo minijatura u srednjovekovnoj Bosni. Zbornik radova Vizantološkog instituta, 1976, 17, str. 180–182. — V. J. Đurić: Umetnost u Bosni između jadranskih gradova i Srbije (u: Istorija srpskog naroda, 2. Beograd 1982). — D. Dragojlović: Krstjani i jeretička crkva bosanska. Beograd 1987, 235–236.
 
Pejo Ćošković (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

EMANUEL GRK. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/emanuel-grk-prepisivac>.