ERCEGOVIĆ, Jakša

ERCEGOVIĆ, Jakša, pjesnik i esejist (Jesenice, Poljica, 1. IV. 1918 — Beograd, 1945). Klasičnu gimnaziju završio je u splitskom biskupijskom sjemeništu, ali napušta školovanje za svećenika i upisuje romanske jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Travanjskim prevratom 1941. i uspostavom NDH zaposlio se u diplomatskoj službi. Isprva je ataše za kulturu u Madridu, a poslije u Bukureštu. God. 1944. zarobljuje ga Crvena armija i nakon ulaska u Beograd predaje jugoslavenskoj vlasti, koja ga – po izjavi svjedoka – sudi na smrt bez sudskog postupka, strijelja na nepoznatom mjestu i baca u neku skupnu jamu. Od 1940. do 1944. surađivao je u novinama i časopisima: Hrvatska smotra, Hrvatska revija, Obzor, Hrvatski radio list, Hrvatski narod, Katolički svijet, Plava revija, Prosvjetni život, Ustaška mladež, Nova Hrvatska, Ustaša, Život za Hrvatsku, Za vjeru i dom i Plug. Najviše je objavljivao pjesme, no autor je i novele Djevojka s ružom (Hrvatski radio list, 1941, 3) te književnih kritika, eseja i književnih portreta stranih književnika (Ugo Betti, Mihailo Sorbul), a zanimao se i za povijesne teme. Za razumijevanje Ercegovićeve lirike važna su njegova tri sažeta prikaza modernih romanskih poezija Nova španjolska književna generacija, Moderna talijanska poezija i Smjerovi nove francuske poezije (Ustaška mladež, 1942, 32, 33, 34) te književni portret Stephana Mallarméa (Nova Hrvatska, 1942, 140). Time se E. očitovao kojim pjesničkim školama pripada, ali nije slijedio ni jednoga romanskog pjesnika nego je na tragu zapadnoeuropskoga larpurlartizma stvarao izvornu poeziju. Preuzimajući ipak neke metafore Garcíe Lorce, bio je prethodnik plejade poslijeratnih hrvatskih pjesnika koji su pisali pod utjecajem toga španjolskog pjesnika. Izgradivši svoj modernistički pjesnički profil, E. je pisao istančanu, intimnu liriku kloneći se svega što je efemerno, profano, politično ili verbalistično. U prikazu Smerdelovih Drvoreza citira Valéryeovu izreku da misao mora biti u stihu skrivena kao snaga hranjivosti u voću, koja je i za njega bila opći zahtjev poetike. Ljubav je pretežna tema njegovih pjesama, a ljubavni su mu osjećaji suspregnuti, kao i svi drugi doživljaji, koji su u zgusnutim slikama, lišenima svega nepotrebnoga i nepoetičnoga, samo naznake duboka duhovnog doživljavanja, protkanima južnohrvatskim, primorskim krajolicima. Dosljedan svom poetskom kodeksu, o ratu nije pisao izravno nego hermetički sluteći vlastiti grob u zemlji u kojoj nastavlja život kao dio sveopće tvari (Tri quatraina) te u opisu bolna ispraćaja vlakom skupine ljudi (Na odlasku). Jedini ustupak politici napravio je u odi mladoj hrvatskoj državi pod naslovom Cantata u proljeće, koja je objelodanjena 16. travnja 1941. u Hrvatskom narodu, odakle je pretiskavana u mnogim listovima pod različitim naslovima dok se nije ustalila pod naslovom Hvalospjev u proljeće, kako je tiskana i u antologiji Hrvatska domovina, ali je nije uvrstio u knjigu pjesama Nasmiešeno uzglavlje. E. je sve objavljene pjesme napisao u nevezanu stihu usredotočivši se na čistoću stiha i jasnoću slike sa slojevitim sadržajem, izbjegavajući dosljedno ritmičkomuzičke efekte. Knjiga Nasmiešeno uzglavlje, tiskana u vlastitoj nakladi, sadržava samo dvadeset i jednu pjesmu, ali sve skupa izgrađuju cjelovit i razvijen pjesnički izraz.