ERGELSKI, Franjo

ERGELSKI, Franjo (Franciscus Ergelius; Erdeljski, Ergelić, Ergelj, Ergeljski, Ergeljski-Hasanović, Ergelics, Erghelius, Erghely, Ergelzky), biskup (?, oko 1556 — ?, 11. IV. 1637). Podrijetlo njegove obitelji nije pouzdanije utvrđeno, premda ju se pokušavalo dovesti u vezu s muslimanskim plemstvom iz Bosne (B. Zmajić). Prema starijim autorima bio je sin Petra Hasanovića koji je u pol. XVI. st. prešao s islama na katoličku vjeru. Sam se služio latiniziranim prezimenom Erghelius. God. 1577. biskup J. Drašković ga je imenovao kanonikom zagrebačkoga Kaptola. Poslao ga je potom u Bolognu, gdje je četiri godine kao pitomac Hrvatskoga kolegija studirao filozofiju i teologiju i stekao stupanj doktora filozofije. Vaškim arhiđakonom imenovan je 1578, a 1584. postao je gorički arhiđakon. U Zagreb se vratio 1586. i postao sisački špan, 1587. izabran je kaptolskim dekanom, a 1593. imenovan bekšinskim arhiđakonom. Kako je te godine za turske opsade stradala kaptolska utvrda Sisak, uputio je Kaptol Ergelskog u opatiju Porno (u današnjem kotaru Szombathely), koja je bila dodijeljena Zagrebačkoj biskupiji, da od njezinih prihoda popravi tvrđu. Velikim prepoštom zagrebačkoga Kaptola imenovan je 1599, kada je postao i generalnim vikarom. Kralj Rudolf II. imenovao ga je 22. VI. 1605. bosanskim biskupom, što je potvrdio papa Pavao V, ali u svoju biskupiju sa sjedištem u Đakovu nikada nije otišao (F. Šišić). Prema pisanju većine autora premješten je 1608. zakratko na ispražnjenu biskupsku stolicu u Pečuh (Pécs). Potkraj iste godine postavljen je za biskupa u Vesprimu (Veszprém) i 1610, pošto ga je potvrdio papa Pavao V, posvećen u Grazu. Kako mu je biskupija većim dijelom bila pod Turcima, boravio je uglavnom u Zagrebu, gdje je 1628, nakon smrti biskupa P. Domitrovića, imenovan zagrebačkim biskupom i svečano ustoličen 31. VIII. Prvu dijecezansku sinodu sazvao je 1630, a na drugoj se 1634. najviše raspravljalo o opskrbi sjemeništa i o zagrebačkom obredu, koji je prema zaključku trnavske sinode 1633. trebalo ukinuti. Zagrebačka sinoda nije prihvatila ukidanje pa je papa Urban VIII. poništio njezinu odluku, a E. se uzalud obraćao papi moleći ga da promijeni svoju odluku. Papi je 1634. poslao i opsežan izvještaj o stanju svoje biskupije. Hrvatski sabor birao je Ergelskog 1597–99, 1602–05. i 1607. jednim od svojih izaslanika na zajednički ugarsko-hrvatski sabor u Požunu, 1597. i 1598. skupljačem i blagajnikom novca za potrebe obrane od Turaka, a 1602. E. je bio skupljač kraljevskog poreza. Kao dobar poznavatelj prilika u hrvatskim zemljama pisao je opširno 10. IX. 1608. nadvojvodi Matiji o hrvatskim potrebama na budućem zajedničkom saboru, a kralj Matija II. ga je pismom od 23. VII. 1618. imenovao predsjednikom komisije koja je imala rješavati pitanja Vlahâ. Tek što je postao zagrebačkim biskupom, kralj Ferdinand II. imenovao ga je 27. IX. 1628. svojim povjerenikom kod instalacije bana, Ž. Erdődyja. Zamjetno je i njegovo djelovanje na kulturno-prosvjetnom polju. God. 1607. prisustvovao je svečanosti otvaranja gimnazije u Zagrebu. Zagrebački Kaptol je 1622. dao njegov predij Vrapče za potrebe izdržavanja zagrebačkog sjemeništa. Novčano je potpomagao i isusovački kolegij u Beču koji je otvoren 1627, darovavši mu zakladu od 3000 forinta. U sporazumu s Kaptolom odlučio je najkasnije 1632. osnovati u kolegiju na Gradecu – prethodniku zagrebačke Akademije i Sveučilišta – katedru moralne teologije za potrebe dijecezanskih klerika, pa je zamolio generala Družbe Isusove Mucija Vitelleschija da mu pošalje profesora moralke, obvezavši se brinuti za njegovo izdržavanje. Na njegov su poziv u zagrebačkoj katedrali radili kipar H. L. Ackermann i graditelj I. Albertal. God. 1633. u Varaždinu je protiv isusovaca izbila pobuna kaptolskih seljaka koji su svoje pritužbe izložili kralju Ferdinandu II. i zatražili da pošalje povjerenstvo u kome bi bili i ban i biskup Ergelski. Kralj je 1636. imenovao Ergelskog povjerenikom, ali je on umro ne dočekavši izmirenje dviju strana. E. se služio dvama grbovima od kojih je jedan 1579. bio dodijeljen njegovu ocu, a drugi je bio njegov biskupski grb. A. Lukinović navodi da je E. sastavio životopis B. Vinkovića, vjerojatno prigodom njegova imenovanja pečujskim biskupom 1630.