ESIH, Ivan

ESIH, Ivan, publicist, pisac i prevoditelj (Ljubuški, 7. VIII. 1898 — Zagreb, 23. I. 1966). Klasičnu gimnaziju polazio u Travniku 1908–16, a maturirao je u Sarajevu 1916. Slavistiku je studirao u Pragu 1919–20. te, uz filozofiju i njemački jezik, u Zagrebu 1920–23. gdje je i diplomirao. Doktorirao u Zagrebu 1923. disertacijom Problem sna u psihologiji. U Krakovu je 1927/28. specijalizirao polonistiku. Bio je pisar kotarskog ureda u Travniku 1916–17, poštanski službenik u Travniku, Sarajevu i Tešnju 1918–19, profesor u Zagrebu 1923/24, Nišu 1924–26. i ponovno u Zagrebu 1926/27. Potom je pomoćni tajnik JAZU 1928–40, profesor IV. realne gimnazije u Zagrebu, a istodobno radi u Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske 1940/41. Od travnja 1941. referent je pa savjetnik i nadstojnik Odsjeka za književnost i umjetnost u Glavnom ravnateljstvu za opće prosvjećivanje u Zagrebu. Nakon rata stručni je suradnik u Komisiji za razgraničenje Predsjedništva vlade NRH, zatim bibliotekar i arhivist JAZU (1947) te stručni suradnik Instituta za književnost JAZU do odlaska u mirovinu 1957. Bio je član različnih domaćih društava i odbora te član Slavenskog instituta u Pragu (od 1937), dopisni (1929) pa počasni član (1940) Slavenskog društva u Sofiji, dopisni član Saveza bugarskih pisaca u Sofiji (1939). Uređivao je Omladinu (1928–30), Službeni glasnik Odjela za prosvjetu Banovine Hrvatske (1939–41) i Prosvjetni život (1943–44). U književnosti se javio člankom Ibsen i žena u sarajevskom listu Hrvatska sloga 1921. Iako se okušao i kao književnik pišući crtice, pripovijesti, satire i putopise, njegova publicistička djelatnost znatno nadmašuje beletrističku. Bio je marljiv književni djelatnik, poliglot široke naobrazbe, pasioniran pratilac kulturnih i znanstvenih zbivanja, napose na području slavistike. Napisao je iznimno mnogo književnih, kazališnih, likovnih kritika te informativnih članaka i prosudbâ o različnim temama, uspoređujući i povezujući kulture i tradicije. Uza smisao za biografsku i bibliografsku građu pokazao je i osjećaj za ujednačene estetičke kriterije. Zapaženi su njegovi napisi o Gradišćanskim Hrvatima, T. Masaryku, Hasanaginici u češkoj književnosti, slovačko-hrvatskim kulturnim vezama te sintetički pregled bugarske književnosti. Od 1921. do 1965. surađivao je u listovima i časopisima: Hrvatska sloga, Obzor, Hrvat, Vijenac, Hrvatski list, Večer, Jutarnji list, Napredak (kalendar), Nova Evropa, Hrvatska revija, Književnik, Savremenik, Nova Hrvatska, Prosvjetni život, beogradska te zagrebačka Republika, Kolo, Riječka revija, Život, Telegram te u različnim poslijeratnim dnevnicima. Potpisivao se pseudonimima i šiframa: Davorinov, Ivan Martinov, Vanja Ivanović, Vanja, ie, (ie), IE, E.h, dr E. Sastavio je hrvatski pravopisni rječnik široke namjene, više njemačko-hrvatskih rječnika, talijansko-hrvatski rječnik te rječnik turcizama. Surađivao je u stranim enciklopedijama (ukrajinska, bugarska) te Hrvatskoj enciklopediji, Leksikonu Minerva kao i starijim izdanjima LZ. Zapažena je i njegova prevoditeljska djelatnost, iako su neki prijevodi izazvali polemike. S bugarskoga je preveo djela M. Kremena, D. Šišmanova, J. Jovkova, E. Pelina, S. Zagorčinova, A. Guljaškoga i Lj. Stojanova; s češkoga K. Čapeka, J. Kučere, A. Avdeenka; s danskoga T. Gulbranssena, J. Sigsgaarda; s engleskoga E. Virze i Margarett Mitchell; s njemačkoga S. Zweiga; s latinskoga Erazma Roterdamskog; s rumunjskoga L. Rebreanua; s grčkoga S. Melasa (s B. Radicom). Prevodio je također na bugarski, češki i slovački eseje i povijesne napise. S M. Ogrizovićem suautor je četvrtog izdanja Hrvatskih pripovjedača (Zagreb 1926). Za tisak je priredio Japanske priče (Zagreb 1941, 1942²), Izabrane članke B. Šuleka (s R. Maixnerom, Zagreb 1952), Preradovićeva pisma Vatroslavu Bertiću (Zagreb 1950), Pisma Vatroslava Jagića (s Maixnerom, Zagreb 1950).