EVETOVIĆ, Franjo

EVETOVIĆ, Franjo (Ante, Miroljub), pjesnik (Bački Aljmaš, 12. VI. 1862 — Valpovo, 24. II. 1921). Od 1876. pohađao isusovačku gimnaziju u Kaloči (Kalocsa) kamo ga je uputio i za nj se brinuo rođak I. Antunović, preporoditeljski prvak bačkih Hrvata. Franjevcem je postao 1881. i uzeo ime Ante. Filozofiju je učio u Vukovaru (do 1883) i Dunaföldváru (do 1884), bogoslovne studije u Baji. Svećenikom je postao 1886. Položivši ispite za profesora filozofije i teologije, predavao je filozofiju u Dunaföldváru, crkveno pravo i povijest u Baji (1888–97). Dvije godine bio je gvardijan u Baji (1897–99), potom, ne prihvaćajući franjevačku obnovu, postao svećenik Pečujske biskupije; zadržao je redovničko ime Ante i uzeo književno Miroljub. Bio je kapelan u Egerágu te župnik u Veliškovcima (1901), Harkanovcima (1902–11) i Valpovu (od 1912). Jedan je od utemeljitelja Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku (1909). Pjesmama se javio 1884. u Nevenu, gdje surađuje do 1904. Objavljivao je i u Subotičkim novinama (1884–1921), Subotičkoj Danici (1891, 1895, 1902), Viencu (1892–1902), Književnom severu (1927, 1931) i dr. Njegove su pjesme objelodanjene i u zbirci Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900), antologiji U pjesmi i priči (Osijek 1906), Bunjevačkoj narodnoj čitanci (Subotica 1931) i dr. Za života tiskao je zbirku Sretni i nujni časi, a o desetoj obljetnici smrti objelodanjene su dvije knjige izbora iz njegova pjesništva. E. je zastupnik lirskoga domoljubno-religioznog pjesništva. Sjeta za izgubljenom majkom, čežnja za srećom i društvenom pravdom, razmišljanja o životu, ljudski nemiri i boli čine splet njegovih lirskih tema. Stihovi su mu jednostavni, ponekad nedotjerani, pisani često bunjevačkom ikavicom.