FABING, obitelj graditelja orgulja. Prvi je poznati član Andrija (1810–1871). Potomak njemačkih ili, prema obiteljskoj predaji, švedskih doseljenika, u pol. XVIII. st. nastanjenih u Apatinu. Orguljarski je zanat izučio, po svemu sudeći, u radionici apatinskih majstora Caspara i Ivana Fischera. God. 1848. nastanio se u Osijeku, dobio pravo građanstva i otvorio vlastitu radionicu. Prema dokumentima, izgradio je orgulje u župnoj crkvi u Đakovu (o. 1850) te u crkvama u Trnavi (o. 1860), Gorjanima (1861) i Vrbici (1865). Bio je vrstan orguljar i vješt stolar, u načinu gradnje izrazit sljedbenik kasnobarokne orguljarske tradicije i stila svog učitelja C. Fischera. Radionicu je 1870-ih prepustio mlađemu bratu Lorenzu (1820–1914), koji se u Osijek doselio 1859, a nauk izučio u Apatinu, u radionici I. Fischera i, vjerojatno, u brata Andrije. Usavršavao se u Beču. Izgradio je u Hrvatskoj veći broj orgulja, dijelom sačuvanih. Poznate su orgulje u crkvi u Belom Manastiru (1865, sa 12 registara), u kapucinskoj crkvi u Osijeku (1871) te u crkvama u Aljmašu (1880, sa 10 registara), Bizovcu (1880, sa 9 registara), Velikoj Kopanici (1880, sa 9 registara), Sikirevcima (1882), Podgoraču (1892, sa 6 registara). U Muzeju Slavonije u Osijeku čuvaju se njegove manje orgulje tipa pozitiva, izrađene oko 1860. Njegove se orgulje također odlikuju vrsnoćom izradbe. Svojim je radovima osvojio 1874. srebrnu medalju na Obrtničkoj izložbi u Apatinu te 1889. prvu nagradu na Gospodarskoj i šumarskoj izložbi u Osijeku. God. 1897. prepustio je radionicu sinu Ferdi (1860–1920) pa je tvrtka nosila naziv Orgelbau–Anstalt Lorenz Fabing & Sohn. Ferdo je zanat izučio u svog oca te u Beču. Radio je samostalno u očevoj radionici pa su mnogi instrumenti signirani očevim imenom zapravo njegova djela, poglavito od 1890. nadalje. U Ferdine se radove mogu ubrojiti orgulje u crkvama u Šljivoševcima (1889, s pneumatskim sustavom), Drenovcima (1895), Retkovcima (1895), Kutjevu (1898), Pleternici (1898), Veliškovcima (1902), Rokovcu (1904) i Jovanovcu (1906). Darovit majstor, među prvima je u Hrvatskoj gradio orgulje po tada novom pneumatskom sustavu. Orguljarstvo je napustio prije 1910. i otada se posvetio prodaji glasovira i harmonija u vlastitom poduzeću u Osijeku. Bio je i školovani pijanist te je nastupao na koncertnim priredbama kao pratilac.
LIT.: F. Puklavec: Crkveni koncert u Osijeku. Sv. Cecilija, 33(1939) 1, str. 20. — A. Canjuga: Orgulje u kapucinskoj crkvi u Osijeku. Ibid., 36(1942) 5/6, str. 178. — J. Grubišić: Grad Osijek. Osijek 1942. — L. Šaban: Spomeničke orgulje na području gornje Hrvatske. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 8/9(1982–83) str. 107–119.
Ivona Ajanović-Malinar (1998)
