FABKOVIĆ, Marija

FABKOVIĆ, Marija (Mara), rođ. Frechova, pedagog i prevoditeljica (Prag, 8. II. 1833 — Zagreb, 24. VII. 1915). Nakon učiteljske škole u Pragu, 1853. postala je učiteljicom privatne djevojačke škole Svatove Amerlingove. God. 1854. udala se za S. Fabkovića i s njim pošla u Hrvatsku, službujući u Virovitici, Karlovcu (1860–65) i Zagrebu. U Zagrebu je bila isprva bez posla, a 1868. dobiva mjesto učiteljice na Višoj djevojačkoj školi. God. 1873. položila je ispit za nastavnika građanske škole iz matematike, biologije, francuskog jezika i tjelesnog odgoja. Od 1886. do umirovljenja 1896. radila na Donjogradskoj djevojačkoj osnovnoj školi. U 64. godini života otišla je u Francusku, potom i Švicarsku na studij francuskog jezika, redovito je polagala ispite te se nakon diplome posvetila prevoditeljstvu. U svojim teorijskim pedagoškim radovima zalagala se za slobodnu i narodnu školu na hrvatskom jeziku. Kao vrstan praktičar borila se protiv verbalizma u nastavi, mnogo pozornosti posvetila je moralnom odgoju i razvitku ljubavi za rad. Promicala je ulogu tjelesnog odgoja u razvoju mladeži, osobito ženske, i bila je prva učiteljica tjelovježbe u Hrvatskoj, no školske vlasti nisu imale razumijevanje za njezine pedagoške inovacije. Zalagala se za estetski odgoj te za uvođenje ručnog rada u školu. Razvijala je ekološku svijest među učenicima. Svoje pedagoške radove objavljuje 1861–65. u praškim časopisima: Škola a život, Osvěta, Štěpnice, Světozor, Divši svet, Ženskě listý i dr., a potom u hrvatskim, ponajviše u Napretku, pa u Hrvatskoj smotri, Hrvatskom pravu, Prosvjeti, Glasonoši, Gimnastici i Obzoru. Bavila se i književnim radom ali nije ostavila dublje tragove. U razdoblju 1869–1900. pisala je pripovijetke na temelju hrvatskih pučkih običaja i vjerovanja te putopisne crtice, često uz istaknutu pedagošku notu, tiskajući ih u Viencu, Smilju i češkom tisku. U češkim je listovima također pisala o istaknutim hrvatskim djelatnicima (Život i rad Dragojle Jarnevićeve, Osvěta 1863; O Hrvatici Josipi Vancašovoj, Divši svet 1900). U Hrvatskoj smotri izvješćivala je o češkim piscima i književnosti (Crte, potezi i struje češke književnosti, 1907). Zapažen je njezin prevoditeljski rad s češkog i francuskog jezika na hrvatski. Pretežito za Napredak (1867–98) prevodila je djela J. Macéa, F. R. Chateaubrianda, M. F. Fénelona, L. Buffona, M. F. Bernardin de Saint-Pierrea, te roman V. Hugoa Devedeset i tri (Kraljevica—Zagreb 1875); na češki jezik, među ostalim, prevela je Šenoino Zlatarovo zlato (Zlatnikův zlatoušek, Prag 1880). Pokretač je i urednik Ženske biblioteke (1872), u kojoj se osobito zauzimala za reformu ženskog obrazovanja. Bila je prva žena novinar koja je češkom tisku slala izvješća o radu Hrvatskog sabora. Bila je istaknuta djelatnica hrvatskoga učiteljskog pokreta, jedina žena među osnivačima Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora (1871), aktivna sudionica Prve opće hrvatske učiteljske skupštine te iskrena pobornica zbližavanja češkog i hrvatskog naroda. Njezina korespondencija, rukopisi i autobiografija pohranjeni su u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu.