FANTIN DE VALLE

FANTIN DE VALLE, humanist i pravnik (Trogir, o. 1420 — Rim, o. 25. X. 1475). Potomak je ugledne trogirske obitelji Ciprianis; sin Donatov. Njegov latinizirani pridjevak de Valle možda upućuje na to da se rodio u Trogirskom zaljevu. Čini se da je prvotnu naobrazbu stekao u trogirskoj gramatičkoj školi; 1445. spominje se kao student prava na padovanskom Sveučilištu, gdje je uskoro doktorirao iz crkvenog i građanskog prava. U Padovi je također zaređen za svećenika. Karijeru je nastavio u Rimu, postavši jednim od dvanaest auditora (sudaca) vrhovnoga crkvenog suda, Svete Rote. Od 1459. zastupao je interese češkoga kralja Jurja Podjebradskog pri Svetoj stolici. Kada su se zaoštrili odnosi između pape Pija II. i češkoga kralja, osobito u vjerskim poslovima, F. je kao papinski nuncij dva puta putovao u Prag. Prvi je put išao 1460. da izvidi razloge i da upozori kralja na posljedice što se nije odazvao pozivu na dogovor europskih vladara o zajedničkom ratu protiv Turaka, a drugi put 1462, kada je papa opozvao kompaktate koje je crkveni sabor u Baselu bio sklopio s husitima (1433, postali obvezatnima 1436), da zatraži od kralja da se odrekne kompaktata. Tom prilikom, nakon sukoba za svečane audijencije 13. VIII, Podjebradski je dao zatvoriti Fantina; oslobođen je bio 26. X. na zagovor bavarskog vojvode Ludwiga IX. i drugih uglednika. Nije točna tvrdnja da je F. u Regensburgu, na povratku u Rim, bio otrovan i da je uskoro umro. Iako je najveći dio života proveo u Rimu, F. je održavao prisne veze s mnogim ljudima u domovini, posebno u Trogiru i Zadru. God. 1463. spominje se kao »papinski kapelan«, zadarski kanonik i prebendar crkve sv. Stošije. Sličnu je nadarbinu uživao u Skradinskoj biskupiji, dok je u Ninskoj biskupiji imao naslov arhiđakona. God. 1470. Senat Dubrovačke Republike uzalud ga je predložio papi za jednog od tri kandidata za dubrovačkog nadbiskupa. F. je također upozoravao europske vladare na posljedice turskog prodora u Bosnu, a nakon njezina pada, s izbjeglom kraljicom Katarinom Kotromanić u Rimu se mnogo zauzimao za hrvatske izbjeglice iz Bosne, organizirajući njihov smještaj i skupljajući pomoć. Oporučno je ostavio hrvatskom gostinjcu sv. Jeronima 400 zlatnih fjorina, a dominikanskom samostanu sv. Križa na otoku Čiovu 45 rukopisa i tiskanih knjiga.