FANUKO, Ivan

FANUKO, Ivan, slikar (Krk, 19. V. 1933). Gimnaziju pohađao u Krku; u 13. godini života izgubio sluh te nastavio privatno učiti i maturirao 1949. U Zagrebu je 1954. završio Školu primijenjene umjetnosti (dekorativno slikarstvo) a 1959. diplomirao pri Akademiji likovnih umjetnosti u klasi M. Tartaglie. Živi i radi kao profesionalni umjetnik u Zagrebu i Vrbovcu. Slika uglavnom vedute i krajolike s Krka i iz Vrbovca te mrtve prirode. Razvija snažan koloristički izraz, često obilježen pastoznim namazima, pri čemu sažima motiv do granica prepoznatljivosti (Davna kuća, Bag, U bijelom). Izlagao je skupno na II. svjetskom kongresu gluhih u Zagrebu 1955, I. izložbi gluhih umjetnika Jugoslavije (Beograd 1957), sa skupinom prvonagrađenih gluhih umjetnika iz Jugoslavije (Rim 1957), na Izložbi Saveza gluhih Jugoslavije (Moskva 1970, nagrađen zlatnom medaljom) i dr., a samostalno u Vrbovcu 1979, Zagrebu 1984. i Omišlju 1988. Ilustrira i oprema knjige (izdanja »Školske knjige«), crta stripove (za Mali koncil 1967–71), restaurira umjetnine (freske u »Gradskom podrumu« u Zagrebu, oltari u crkvi sv. Vida u Vrbovcu). — Od 1952. surađuje u prosvjetnoj i kulturnoj djelatnosti Saveza osoba oštećena sluha. Suosnivač je Amaterskoga kazališta Trupe zagrebačkih pantomimičara (1956) i Studija za pantomimu u Zagrebu (1980), kojima je neko vrijeme bio voditeljem. Pisao je pantomimske scenarije (Dvoboj, 1957; San za stan, 1958), režirao po vlastitim scenarijima (Strijelac i meta, Čudo na ringu, Trojica, Izlet, 1964), u koautorstvu sa Z. Omerbegovićem (Zid, Kofer, 1983) i po scenarijima svoje supruge Marije Barbarić-Fanuko (Kralj i luda, Detektivska priča, 1961).