FARKAŠIĆ

FARKAŠIĆ, plemićki rod iz plemena Kreščić ili Kriščić, koje je bilo nastanjeno u Pokuplju s posjedima u susjedstvu opatije u Topuskom i posjedâ knezova Babonića Blagajskih. Ime roda zabilježeno je u oblicima Farkasich, Farkasics, Farkassich, Farkassics, Farkassy, Farkassych, Farkasych, Farkasygh, Farkasyth, Farkhaschitsch, Farkhaschitz, Farkossych, Farkosyth. Prvi je poznati član roda Tomo »filio Farkassi de Chreschich«; njega je P. Čupor, slavonski ban, pozvao 15. VII. 1413. da vrati neko sukno pavlinskom samostanu u Dubici; ban ga naziva svojim »predragim kumom«. Juraj, vjerojatno sin Tome iz 1413, bio je u pol. XV. st. starješina svoga plemena i branitelj njegovih gradova Vranograča i Podzvizda, koje su članovi plemena sagradili 1456 (V. Klaić). Juraj je bio među plemićima koji su 1459. prisutni pri uvođenju kneza Martina Frankapana u posjed grada Krupe u Pounju, 1464. pri uvođenju istoga kneza u posjed dijela posjeda Kreščić te posjeda i grada Velike Kladuše i 1465. pri uvođenju kneza Jurja Frankapana Cetinskog u dijelove kladuškog posjeda. Knez Ivan (Anž) Frankapan darovao je 5. III. 1475. u Brinju Jurju i njegovim potomcima za vjernu službu za sva vremena grad Podzvizd. Mikula Mikulić, sudac plemenske općine Kreščić, potvrdio je, pismom pisanom glagoljicom, 23. VII. 1493. da su Elizabeta (Jalžabeta), kći pokojnog Stjepana, i njezini nećaci, Stjepanovi unuci, Tomo i Stjepan, vratili Ivanu Ilijiću posjed Dolac, koji je on bio založio Elizabetinu ocu. Tomo, kaštelan u Podzvizdu, zastupao je 1495. pleme Kreščić pri uvođenju P. Keglevića u posjed i grad Bužin (Bužim); Tomo je zabilježen s pridjevkom »iz Podzvizda«. Braća Tomo i Stjepan spominju se skupa s braćom Bernardom i Ivanom Tumpićem iz Zvečana kao suvlasnici posjeda i gradova Vranograč i Podzvizd te kaštela Čavica. Na iste posjede odnosi se i dokument od 6. II. 1509. kada se braća Farkašići i Bernard Tumpić dogovaraju s Katarinom, ženom Benedikta Batthyányja, pred B. Alapićem, jajačkim banom, da će zajedno njima upravljati. Tomo i Bernard Tumpić zastupali su pleme Kreščić u parnici protiv člana plemena Grgura Pavličića održanoj 13. I. 1519. pred zbornim sudom u Budimu. Tomo je 25. VII. iste godine svjedok pri uvođenju Barbare Babonić Blagajske u neke posjede, a 1. VIII. svjedoči pred zagrebačkim Kaptolom s drugim plemićima o plemstvu i slobodama Turopoljaca (tada je imao šezdeset godina); uz njega je svjedočio i Petar. Tomo je 1520. svjedočio pred zagrebačkim Kaptolom da Turopoljci nisu nikada bili podložni ni gradu Medvedgradu niti kaštelu Lukavcu. God. 1525. dao je Ivan dvije stotine dukata P. Kegleviću, koji mu je založio grad Podzvizd. Ivan se spominje i 26. IV. 1535. kao svjedok na zasjedanju sudbenog stola u Topuskom. Među prekosavskim plemićima koji su morali platiti porez 1536. bio je i Vuk. Od oko 1520. spominje se posjed jedne grane roda na području Rečice i Luke na vlastelinstvu Steničnjak. Prvi je vlasnik oko 1520. Matija, a potom oko 1543–53. Juraj, koji 1553. ima i posjed u Lukavcu u Turopolju. Njegov je suvremenik bio Grgur. On je bio među plemićima kojima su dodijeljeni konjanici, koje je kralj Ferdinand I. nakon sabora u Cetinu (1527) poslao u Hrvatsku kao pomoć za obranu od Turaka (Grgur je dobio trojicu). God. 1538. spominje se Grgur uz Gašpara Perušića kao ratnik u borbama s Turcima, a 1540. kao starješina grada Podzvizda i kaštela Čavice. God. 1542. vojvoda je u vojsci N. Zrinskog, koja je s vojskom kralja Ferdinanda I. ratovala u Ugarskoj i istaknula se u bitki kraj Pešte. Grgur je teško ranjen 1543. za borba koje je ban N. Zrinski vodio s Turcima u okolici Blatnog jezera (kraj Somlyóa). U travnju 1549. Grgur je svjedok u sporu Antuna Bakšića, upravitelja imanjâ Stjepana IX. Babonića Blagajskog, sa Stjepanovom udovicom Dorom Frankapan Slunjskom (Grgur je svjedok i u nastavku spora 1550). U lipnju 1549. prisutan je pri uvođenju Gašpara Peranskog u grad i posjed Hresno. U prosincu 1549. te 1552. ponovno je u vojsci bana N. Zrinskog. Također je 1552. svjedok pri uvođenju Ivana Hojzića u posjed imanja i naselja Gradac kraj grada Mutnice, a 1556. među sucima koji su podijelili posjede Gašpara i Gabrijela Peranskog. Na poč. 1557. imenovan je za sigetskoga kapetana i tu je dužnost obavljao do smrti 1558. Ratnik je bio i Grgurov sin Petar. God. 1552. bio je u vojničkoj posadi koja je branila Temišvar od Turaka; Petar je zarobljen nakon pada grada (27. VIII) i poslije otkupljen iz zarobljeništva. Od 1559. zabilježen je kao vlasnik obiteljskog posjeda na području Rečice i Luke. God. 1562. kapetan je u vojsci N. Zrinskog i s njom sudjeluje u pohodu bana P. Erdődyja na tursku Slavoniju; ranjen je pri opsadi Slatine. God. 1565. zapovjednik je vojske N. Zrinskog u Hrvatskoj. Kada su Turci lipnja te godine započeli opsadu grada Krupe u Pounju, obratio se pismom 5. VI. iz Mrežnice vrhovnom kapetanu I. Lenkoviću i zamolio ga za pomoć (tekst pisma na hrvatskom jeziku objavili R. Lopašić i Klaić). Petar je bio u vojsci, koju je H. Auersperg, zapovjednik Hrvatske krajine po Lenkovićevu nalogu poveo u pomoć Krupi. Kada se Auersperg nije odlučio za napad na Turke, uzalud je s nekim drugim plemićima predlagao da s dijelom vojske napadnu Turke. God. 1566. Petar je bio zamjenik Zrinskog u Sigetu, ali nije sudjelovao u obrani grada jer je umro 6. VIII, prije nego što su započele borbe (M. Istvánffy). Njegova udovica spominje se 1567/68. kao vlasnica njegova posjeda na području Rečice i Luke, gdje je imao i kuriju. Tom su rodu vjerojatno pripadali Gašpar i Ivan, koji žive potkraj XVI. st. Gašpar je od oko 1570. bio vlasnik posjeda na području Letovanića i 1575. branio s Jurjem Međurečkim kaštel Letovanić. Iste je godine s drugim plemićima uz Kupu tražio od Hrvatskog sabora pomoć u oružju za obranu Pokuplja od Turaka. God. 1581. Ivan je bio časnik u banskoj vojsci. Možda su iz istog roda Mihovil i Pavao, koji se u urbarima vlastelinstva Dubovac iz 1579. i 1581. spominju među stanovnicima koji su ovamo doselili progonjeni od Turaka (pripadnici plemena Kreščić već od pol. XVI. st. te konačno između 1577. i 1580. napuštaju svoju postojbinu). — U dokumentima o krajevima Hrvatske južno od Save spominju se i plemići Farkašići koji nisu zabilježeni kao članovi plemena Kreščić. Tako se u džamiji Fetiji (prije crkva sv. Antuna) u Bihaću nalazila nadgrobna ploča s grbom Nikole Farkašića, koji je 1519. poginuo u borbi s Turcima (I. Bojničić); 1519. spomenut je u turopoljskim dokumentima Tomo Farkašić iz Jablanovca kraj Klokoča, a spominju se i drugi. Od XV. do XVII. st. zabilježeni su na tom području i Farkašići kmetovi. Plemića Farkašića bilo je i u Križevačkoj županiji.