FAROLFI, Ivan

traži dalje ...

FAROLFI, Ivan (Ivanko), pravnik i političar (Vis, 14. VII. 1892 — Lepoglava, potkraj travnja 1945). Nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, bio je javni bilježnik u Visu, te gradonačelnik Visa (od 1936) i prvak HSS u Dalmaciji. Kad su Talijani zaposjeli Dalmaciju 1941, emigrira iz Visa i u doba NDH u užemu je vodstvu ratne HSS u Zagrebu. God. 1941–45, mjesto J. Krnjevića koga je HSS bila izaslala da hrvatska stajališta zastupa pred zapadnim Saveznicima, obnaša dužnost glavnog tajnika HSS i ujedno je narodni zastupnik HSS. Budući da je u NDH HSS bila zabranjena, njezino vodstvo uspostavlja ilegalnu mrežu stranačkih pouzdanika i mrežu pouzdanika u Oružanim snagama NDH, a i svezu sa svojom emigracijom i sa zapadnim Saveznicima. Tu je ilegalnu djelatnost organizirao poglavito F. surađujući osobito s Ljudevitom Tomašićem. Oni su također tiskali ilegalna glasila HSS. Zbog glasila Pravica F. je u veljači 1944. bio uhićen. U drugome glasilu, Veritas, F. je pak, pod pseudonimom, izložio politička stajališta HSS. U tom programatskom sastavku on je istaknuo kako HSS odbacuje nasilje kao metodu političke borbe, a nasilje on predbacuje i ustašama, i partizanima, i četnicima. Glede nakana Saveznika da se obnovi Jugoslavija ili možda podunavska politička zajednica, F. navodi kako je hrvatska država vazda bila konačan politički cilj hrvatskog naroda, pa se toga cilja ni hrvatski narod ni HSS nikad i nikome za volju neće odreći, a na neku od europskih političkih zajednica Hrvatska može pristati samo pod uvjetom da u njoj održi sve atribute državnosti. Nacionalni program ratne HSS, kako ga je F. izložio jest: hrvatska država, prilagođena poslijeratnim okolnostima, ali svakako država, i to demokratska država. Hoteći hrvatsku državu, HSS međutim teži i tome da se u svjetskom ratu očuvaju hrvatski životi i narodna imovina. Stoga će HSS pozvati hrvatski narod da izvojšti demokratsku svoju državu u za to pogodnu času. Vodstvo HSS držalo je kako će taj pogodni čas nastupiti kad savezničke vojske dopru do Hrvatske. Kako je 1943, nakon savezničke pobjede u sjevernoj Africi, to vodstvo očekivalo da će se savezničke vojske iskrcati u Italiji i tako se primaknuti Hrvatskoj, a kako je tu mogućnost uzimalo u obzir i ustaško vodstvo, u ljeto 1943. oni su stupili u pregovore. U pregovorima je sudjelovao i F., a bio je konzultiran i zatočeni V. Maček. U ime vodstva HSS pregovarali su pak poglavito A. Košutić i J. Torbar, a od ustaša, u ime NDH, A. Pavelić, M. Lorković i N. Mandić. Pregovaratelji u ime HSS htjeli su da se uspostavi prijelazna nestranačka vlada stručnjaka, koja bi zaustavila politička nasilja i prilike u NDH nastojala smiriti, a potom bi, u pogodnu času, predala vlast HSS. Ustaški pregovaratelji predlagali su da se uspostavi zajednička, koalicijska vlada ustaških prvaka i prvaka HSS. Budući da je u toj ponudi vodstvo HSS prepoznalo Pavelićevu nakanu da se s HSS posluži kako bi, u očekivanju zapadnih Saveznika, svojoj osobnoj vladavini pridao privid demokratske vladavine te tako ojačao svoj politički položaj pred njima i u hrvatskoj javnosti, HSS je potkraj rujna pregovore prekinula. Pregovori su obnovljeni u ljeto 1944. za napredovanja sovjetske vojske prema Podunavlju i uoči njemačkog povlačenja s Balkana. Opunomoćenik HSS u tim pregovorima bio je F., a na početku u njima je sudjelovao i Košutić. S ustaške pak strane pregovarali su, po Pavelićevu ovlaštenju, poglavito Lorković, ministar unutarnjih poslova, i A. Vokić, ministar oružanih snaga i prometa. Pregovori su se usredotočili na pripreme političkog prevrata kojim bi na vlast došla HSS. Prevrat bi podupirale i osiguravale reorganizirane oružane snage (Ustaška bi vojnica bila raspuštena, jedinstvenim hrvatskim oružanim snagama zapovijedali bi časnici u koje je HSS imala povjerenja, vojne bi postrojbe bile prikladno pregrupirane). Unatoč vojnoj asistenciji, politički prevrat bio bi, u načelu, nenasilan. Bio bi to »dogovorni puč« kojem se ustaške vlasti ne bi suprotstavile, istaknutiji bi ustaše mogli napustiti Hrvatsku, a ostalima bila bi zajamčena osobna sigurnost. Prevrat bi međutim posljedovao temeljitim političkim promjenama. Unutarnjopolitički, totalitaristički bi politički poredak bio zamijenjen demokratskim poretkom. Vanjskopolitički, nova bi se hrvatska vlada svrstala uza zapadne Saveznike (oni su HSS politički priznavali), a hrvatske bi oružane snage nastupile protiv njemačkih vojnih postrojba u Hrvatskoj. Osim s ustašama, vodstvo je HSS pregovaralo i s komunistima. U ime vodstva HSS u tim pregovorima sudjelovali su poglavito Košutić i F., u ime pak KPH poglavito A. Hebrang, a u ime KPJ J. Broz Tito. U pregovorima što su potrajali od ljeta 1943. do listopada 1944. HSS je komunistima predlagala da se građanski rat obustavi, a o političkoj budućnosti Hrvatske da se odluči demokratski, na slobodnim višestranačkim poslijeratnim izborima. Dotad, Hrvatskom bi upravljala privremena vlada, u kojoj bi bili HSS i KPH, te ine, manje političke stranke; hrvatsko bi se domobranstvo pridružilo partizanima, no ostalo bi pod svojim zapovjedništvima i ne bi bilo podvrgnuto komunističkome političkom nadzoru. U slučaju pak da se jugoslavenska politička zajednica, stjecajem povijesnih okolnosti, obnovi, HSS je zahtijevala da Hrvatska u toj zajednici održi sva bitna obilježja državnosti, a osobito vlastitu i stranački neovisnu vojsku te zasebne diplomatske odnose. Sve prijedloge HSS komunisti su odbacili. Pouzdavajući se u vojni slom Njemačke, a time i NDH, komunisti su htjeli vojnu, a ne demokratsku odluku o političkoj sudbini Hrvatske. Izgledi HSS u pregovorima s KPH/KPJ ovisili su stoga ponajviše o tome raspolaže li HSS vojnom moći, i ta okolnost bila je važnim poticajem u pokušaju HSS da preuzme vlast u NDH. Vodstvo HSS očekivalo je pri tome da zapadni Saveznici demokratsku vladu u Zagrebu priznaju, ako bi takvu vladu HSS vojnopolitičkim prevratom uspostavila. F. je stoga zapadnim Saveznicima kanio odaslati izaslanike HSS poradi usklađivanja prevratničke djelatnosti u Hrvatskoj sa savezničkim vojnim i političkim planovima. Pučisti su, nadalje, računali i s antinacističkim raspoloženjima u njemačkim oružanim snagama, kao i s okolnošću da su se te snage povlačile s Balkana. Pristavši na to da Lorković i Vokić pregovaraju s predstavnicima HSS, Pavelić nije međutim pristao i na zaključke u njihovim pregovorima s Farolfijem. Ne pristajući osobito na to da odstupi s vlasti, Pavelić je pučiste odao Nijemcima, a nakon toga se na njih, i na HSS uopće, izravno okomio. F. je uhićen nakon noćne sjednice vlade NDH 30. VIII. 1944, na kojoj je Pavelić pučiste optužio za izdaju te Lorkovića i Vokića isključio iz vlade i potom dao uhititi. Zaredala su uhićenja i ostalih pučista, ali i širega kruga prvaka HSS te je u rujnu uhićeno cijelo njezino vodstvo, a zaredale su i smjene u organima vlasti, oružanim snagama NDH i u ustaškom pokretu. Uhićenici su na početku 1945. većinom odvedeni u logor u Lepoglavi. Uoči propasti NDH pušteni su, većinom 24. IV, prvaci HSS koji nisu bili izravno upleteni u pokušaj prevrata, a neutvrđenog dana, vjerojatno do 30. IV, umoreni su F. i preostali zatočenici iz užega pučističkog kruga (Lj. Tomašić, M. Lorković, A. Vokić, pukovnici Stjepan Jendrašić, Vilim Lulić, Zbiljko Majer, Stjepan Mateša, Ladislav Nedved i kapetan bojnoga broda Hijacint Mundorfer; pukovnici Ivan Klišanić i Ivan Mrak ubijeni su vjerojatno na početku travnja; u bolnici u Zagrebu od pjegavca je umro general Pero Blašković, u Zagrebu su ubijeni Milutin Jurčić, glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, 11. II. i Milivoj Karamarko, stožernik Ustaškoga sveučilišnog stožera, 29. IV).

LIT.: F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Zagreb 1977. — Ista: Hrvatska seljačka stranka. Zagreb 1983. — B. Krizman: Ustaše i Treći Reich, 1–2. Zagreb 1983. — Lj. Boban: Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943. Zagreb 1985. — Isti: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1–2. Zagreb 1987–1989. — Isti: Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943, 1–2. Zagreb 1988. — Z. Mužinić: Djelovanje ogranka HSS u Splitu. Kačić, 25(1993) str. 636. — J. Ivičević: Puč Vokić-Lorković i politika ratne HSS. Vjesnik, 56(1995) 21. IV–30. V. — E. Laxa: In memoriam Ivanko Farolfi. Dom, 1995, 20/21, str. 8–9.
 
Jozo Ivičević (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FAROLFI, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/farolfi-ivan>.