FAZANIĆ

traži dalje ...

FAZANIĆ (Fasaneo), hvarska plemićka obitelj. Češći oblici prezimena koji se susreću u izvornoj građi s kraja XV. i u prvoj pol. XVI. st. jesu Fasanich, Fazanich, Phasanich. U dokumentima na latinskom jeziku najčešći su oblici Fasaneus, Phasaneus, dok najveći broj dokumenata s kraja XVI. i u XVII. st. bilježi oblik Fasaneo, ponekad Fasanei, Fazaneo. Iznimno se pojavljuju i oblici Faxanich, Sfasanich, de Fasanis, Phasaneo, Pasaneo, Pasanus, Fagianeo. Osim uobičajenih oblika F. i Fasaneo, u literaturi se mogu pronaći i neprimjereni Fažinić i Fazinić, koji krivo mogu uputiti na vezu s i danas postojećim korčulanskim prezimenom. U XVI. i XVII. st. obitelj je imala nadimak Turčinović. Njezina pripadnost izvornome hvarskom plemstvu, rodu Slavogosta, u literaturi se poglavito tumači heraldičkim elementima zajedničkim grupi obitelji čiji grbovi variraju isto znakovlje (vaza između dvaju zmajeva) s mogućim dodacima. Tako je na grbu Fazanića iznad vaze ptica (prema nekim autorima upravo fazan). Najstariji podaci o osobama s tim prezimenom posredni su: mahom potječu iz sporova koje su Hektorovići vodili s Fazanićima i njihovim nasljednicima oko vlasništva nad dijelom zemljišta na Tvrdalju u Starom Gradu. Glavni argument u prilog Fazanićima prijepis je ugovora iz 1454. kojim dokazuju da je to zemljište stekao Ser Stephano Doimouich seu Fasanich. U drugim prilikama tvrdili su da je zemljište pribavio predak im Vidoš. Obojica su vjerojatno i postojali. Vidoš je zabilježen u registru gracija (investitura općinske zemlje) 1468, a možda je istovjetan s Vitalisom koji se kao pokojni spominje 1493. Vitalisov sin Marin, stanovnik Staroga Grada, 1493. sastavlja oporuku, zaustavivši se u Veneciji na putu prema svetištu sv. Jakova Galicijskog. Nasljednice su mu žena Dobra i kćeri Marica, Katica i Stanica. Oporučno obdaruje starogradske crkve sv. Nikole i sv. Petra Mučenika, a izvršiteljima imenuje rođake Jurja i Ivana. God. 1519. u hvarskim se matičnim knjigama kao kuma spominje Margarita, »picochara illorum de Fasanis«, vjerojatno ista s Margaretom pok. Jurja iz Hvara, siromašnom picokarom Trećeg reda sv. Franje u župi s. Cantian u Veneciji koja 1537. sastavlja oporuku. Spominjano zemljište na Tvrdalju bilo je predmetom spora i nagodbe pjesnika P. Hektorovića s Fazanićima 1520, ali više prijepisa dokumenata i različite interpretacije u literaturi unose pomutnju u identifikaciju stvarnih osoba. Naime, jednom se govori o braći F., drugi put o Ivanu pok. Stjepana i Stjepanu pok. Nikole, zatim o Ivanu i Vidošu, jednom pak o Petru. Nekog od njih možda se može poistovjetiti s Ivanom, svjedokom na Visu 1540, ili onim spomenutim 1493, s Ivanom pok. Stjepana, svjedokom u Starom Gradu 1556, te Stjepanom, koji tuži P. Hektorovića radi zemljišta 1554. U literaturi se, nevezano uz taj događaj, spominje 1517. i jedan Hanibal. Na Visu se 1566. kao vlasnik zemlje u predjelu Kut spominje neki Juraj, a na Hvaru Franica, udovica Jakova, koja daje u zakup svoje prihode. U razdoblju 1549–65. u dokumentima se spominje Kamil, sin Bartula i Jerolime. God. 1549. pjesnik H. Lucić ga kao klerika zastupa pred hvarskim knezom u sporu oko prihoda od beneficija crkve sv. Ivana u Starom Gradu, 1556. prodaje vrt u Starogradskom polju, a i na kraju 1550-ih se spominje u Starom Gradu gdje vjerojatno živi i gdje je 1565. župnik. Mali venecijanski trg (corte), u predjelu Castello u župi sv. Josipa, pod nazivom Piero da Lesina (Pietro di Liesina) i danas čuva uspomenu na poduzetnog trgovca i paruna Petra (umro u svibnju 1566), sina Marina Fazanića. U spomenutoj župi u Veneciji 1566. posjeduje tri kuće, u jednoj od kojih živi već 25 godina s desetočlanom obitelji. U oporuci (12. V. 1566; Archivio di Stato di Venezia, fond Notarile testamenti, busta 1192, br. 533) spominje brata Matija i sestru Luciju. Sestrinim potomcima ostavlja dobra u Hvaru i Starom Gradu, a ima i posjede na Visu, znatan novčani kapital i potraživanja. O njegovu imutku svjedoči oporučna odredba kojom sina Šimuna (tada na trgovačkom putovanju na Siciliji) obvezuje na isplatu miraza od 500 dukata svakoj od sestara. Petrova kći Deodata bila je redovnica samostana sv. Josipa »di Castello« u Veneciji (od 1553). Poznat je proces u kojem je mletačkom patrijarhu i službi Provveditori sopra Monasterii tužila predstojnicu samostana Ciprianu Morosini zbog njezinih navodnih skandaloznih veza s ispovjednikom. Kao opunomoćenik pri prodaji zemljišta na prostoru između Staroga Grada i Jelse te na istočnom dijelu otoka 1570-ih višeput se spominje Ivan, dok je Katarina, u dobi od oko 75 godina, bila svjedokom u crkvenom procesu pokrenutom za vizitacije Augustina Valiera 1579. o vjerodostojnosti hvarskih događaja s krvarenjem križa iz vremena pučkog ustanka 1510. U razdoblju 1584–1621. u dokumentima se spominje Antun (umro prije 1629). God. 1588. izabran je za jednog od prokuratora zaduženih za zaštitu interesa ženskih nasljednika glede oporučno im ostavljenog imutka. Bio je vlasnik zemljišta u blizini Hvara (Biskupija) i na Visu (Zlopolje), a u literaturi se spominje ljekarna u njegovoj kući na trgu u Hvaru uz katedralu. Prema dokumentima crkovinarstva katedrale bio je skrbnik njezine gradnje (1602–08, čini se i 1621). Možda je njegova kći bila Lukrecija, umrla 20. V. 1607. u dobi od 22 godine i u prvoj godini braka s Nikolom Capogrossom, kako svjedoči nadgrobna ploča uz oltar sv. Josipa i sv. Ivana Trogirskog u katedrali. Antunova kći Jelena primljena je 1614. u splitski samostan sv. Benedikta (sv. Arnira), budući da u Hvaru u to doba još nije bilo samostana benediktinka. Gospodarskom moći te brojem i značenjem pojedinih pripadnika obitelj je najsnažnija u prvoj pol. XVII. st. Izgleda da je Antun imao petoricu sinova, od kojih o Jurju (umro prije 1624) i vjerojatnoj mu kćeri Margariti (spominje se 1608) postoji tek spomen. Hvarski kanonik i arhiđakon Stjepan (umro 1632) zabilježen je kao rektor crkvenih beneficija sv. Marije Magdalene 1597. i sv. Mihovila 1612, kapelan crkve Kruvenice u Hvaru 1603. i 1611, a bio je i komendatarni opat povaljske opatije sv. Ivana Krstitelja (1601–32). Oporučno je 1629. obdario više crkvenih ustanova na Hvaru i Braču. Brat mu Ivan (umro 1636) spominje se kao zakupnik poreza 1605. i sudac 1615. Trgujući vinom 1606. i 1626. pobrinut će se u Dubrovniku za pomorsko osiguranje tereta. Istaknutiji od braće bio je pravnik Jerolim (spominje se 1609–32). Nakon završenog studija obaju prava u Padovi 1609, vraća se u Hvar. God. 1613. glavni je zagovornik plemićkih povlastica i protivnik 1611. postignutih kompromisa između plemića i pučana u Hvaru. Neka od svojih gledišta o značaju plemića i njihovu odnosu spram puka te usporedbu provincijskog i venecijanskog plemstva izložio je u kraćoj raspravi Quanto differisse il stato d’ un nobile da quello de populari (Sveučilišna knjižnica u Splitu, sign. M 30). Među pjesmama koje su se sačuvale u krnjem primjerku njegove pastorale Ljubica (1623), M. Gazarović jednu je poslanicu uputio i »Vele sfitlomu g. Jeronimu Fasanića«, koji je 1613. bio poslanik u Veneciji i poslije stanovnik Trogira. U braku s Katarinom Lodi imao je kćeri Lukreciju, Frančeskinu, Elenu i Lauru. Njegova je žena u prvom braku s Lelijem Grisogonom iz Zadra imala već tri kćeri, od kojih je Jerolim Korneliju i Magdalenu smjestio u benediktinski samostan sv. Arnira u Splitu. Brojna ženska obitelj i baštinska pitanja bili su uzrokom njegovih sukoba sa srodnicima pastoraka mu iz zadarskih obitelji Grisogono i Nassi te poslije s predstavnicima mletačke uprave, trogirskim knezom Filippom Molinom i generalnim providurom u Dalmaciji Francescom Molinom, zbog čega je 1624. sa svojim kćerima prognan s teritorija Mletačke Republike. God. 1630. odlazi na turski teritorij u Dalmaciji, prelazi na islam i uzima ime Redžep. Mlečani su istovremeno oteli njegove kćeri iz Dubrovnika, zaplijenili mu imovinu te ga, u dosluhu s turskim vlastima, ubili u blizini Mostara u lipnju 1632. Brat Vicko (Vincenzo) u literaturi se spominje kao sposoban trgovac koji je kuću opremao robom iz Venecije. God. 1627. spominje se kao sudac, a iz 1629. datira njegova oporuka napisana u Veneciji. U braku s Cecilijom Hektorović imao je barem četvero djece: Antuna (rođ. 1624), Jerolimu (1626–1658), Budimira (Bude, Bondumier; 1627–1669) i Ursulu (Orsola, Ursina; rođ. 1629). Antun se 1644. spominje kao soprakomit, a sa ženom Vicom, koja kao udovica 1693. piše oporuku, imao je kćer Ceciliju. Budimir se spominje u dokumentima iz 1650-ih i 1660-ih (1654. i 1658. zbog sumnje da je upleten u ubojstva). S Jelenom Vitturi iz Trogira (umrla 18. II. 1713) imao je sina Vicka i kćer Ceciliju koji, čini se, nisu ostavili potomke. Od 1670-ih (možda i ranije) muški članovi obitelji izumiru, pa se tako u popisu stanovništva Hvara iz 1673, kao nosilac osmočlanog domaćinstva spominje Cecilija. Od 1680-ih tu je ulogu preuzela njezina snaha i Budimirova udovica Jelena. Četiri sveščića računskih bilježaka na čakavskom narječju (Kaptolski arhiv u Hvaru), koje je 1685–1711. vodila kao gospodarica domaćinstva i imanja, opširno je komentirao C. Fisković. Popisivanje prihoda i rashoda, ugovaranje poslova, davanje poljâ na ispašu, iznajmljivanje prostora, prodaja vina, posuđivanje novca, skrb o posjedima u Starom Gradu, na Visu, o vrtovima i zgradama u Pitvama, samo su naglasci iz njezinih bilježaka, a među predmetima koje je namijenila prodaji na javnoj dražbi po smrti spominje se i molitvenik na hrvatskom jeziku. Kako se Ursula F. 1646. udala za Markantonija Ivanića, Ivanići su – barem od kraja XVII. st. kada je bilo jasno da je muška loza obitelji utrnula – svojem prezimenu dodali prezime F., naslijedivši i veći dio zacijelo nemala imutka Fazanića, pa se u obliku Ivanić Fazanić (Ivaneo Fasani) tek prezime očuvalo do potkraj XVIII. st. kada i ta obitelj izumire. Uz već spomenuto, braća F. posjedovali su znatan kompleks zemlje za ispašu na hvarskom poluotoku Kabal te zemljišta na istočnom dijelu otoka, kuću u Starom Gradu blizu Tvrdalja na kojoj je i danas vidljiv njihov grb, više kuća u Hvaru od kojih i danas postoji jednokatnica na trgu, nekoć spojena s katedralom.

LIT.: Obitelj. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. VII, XVII, 42, 79. — Š. Ljubić: Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae, et civitatis et insulae Lesinae. Zagrabiae 1882–1883, 301, 365, 476. — P. Kuničić: Petar Hektorović njegov rod i Tvrdalj. Dubrovnik 1924, 14, 22, 54, 63, 78, 80, 90. — G. Novak: Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskoga mora, 1. Zagreb 1952. — N. Duboković Nadalini: Nekoliko dokumenata o hvarskim spomenicima. Bilten Historijskog arhiva komune hvarske, 3(1961) 3/4, str. 24–27. — G. Novak: Povijest Splita, 2. Split 1961. — V. Dulčić i V. Gugić: Kroz oporuke Kaptolskog arhiva. Bilten Historijskog arhiva komune hvarske, 6–7(1965) 7/8, str. 67–68. — Isti: Inventar Kaptolskog arhiva u Hvaru. Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine komune hvarske, 1972, 41, str. 46, 51, 58, 61–63, 78, 94, 96–97, 105, 130. — G. Novak: Hvar kroz stoljeća. Zagreb 1972³, 110, 120–121. — C. Fisković: Računske bilješke Hvarkinje Jelene Fazaneo iz XVII–XVIII stoljeća na čakavskom. Čakavska rič, 4(1974)2, str. 105–152. — Isti: Hvarska katedrala. Split 1976, 13, 35, 54, 64–65, 90, 97, 102, 104, 114, 116, 135, 172. — Isti: Baština starih hrvatskih pisaca. Split 1978², 212, 233, 236. — I. Kasandrić: Hvarski pučki ustanak. Split 1978, 50, 172, 181, 185. — Isti: Nasljednopravne odredbe hvarskog statuta. Hvarski zbornik, 6(1978) str. 57, 59. — S. Plančić: Inventar Arhiva Hektorović, 1. Stari grad 1980, str. 27–28, 43–44, 52, 78, 93; 2, 1982, str. 7, 12, 15, 57, 64; 3, 1984, str. 13, 25, 32, 73, 92, 141, 155, 168, 170, 210, 222, 229, 234. — J. Kovačić: Zapisi o crkvama u Hvaru. Hvar 1982, 37, 40–41, 52, 85, 104–105, 153–154, 161, 164. — J. Luetić: Dio hvarske međunarodne trgovačke mornarice i ponešto o bračkom i viškom brodarstvu u prvoj polovici 17. stoljeća. Naše more, 31(1984) 3/4, str. 131–136. — J. Kovačić: Iz hvarske kulturne baštine. Hvar 1987, 31–32, 124–125, 132, 142, 149, 151, 154–156, 159–162, 198, 283–285. — L. Menetto i G. Zennaro: Storia del malcostume a Venezia nei secoli XVI e XVII. Abano Terme 1987, 205–207. — N. Bezić Božanić: Povijest stanovništva u Visu. Split 1988, 9, 12, 15, 23, 98. — A. Gabelić: Ustanak hvarskih pučana (1510–1514). Split 1988. — M. Gamulin: Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru. Zagreb 1988, 41, 94, 124, 127, 131, 137, 139. — G. Tassini: Curiosità veneziane. Venezia 19889 (pretisak 1990, str. 499). — N. Bezić Božanić: Popis stanovnika otoka Hvara iz 1673. godine. Čakavska rič, 19(1991) 1, str. 30. — I. Kasandrić: Povijesne rasprave. Hvar 1991, 24, 92. — J. Kovačić: Grbovi na otoku Hvaru (u: Otok Hvar. Zbornik. Zagreb 1995, 451). — Stjepan (1597–1632). — V. Gugić: Jedan nepoznati akt hvarskog kneza i providura Piera Semitecola. Prilozi povijesti otoka Hvara, 3(1969) str. 29, 35–37, 39–40. — Jerolim. — J. Alačević: Le disgrazie del Dottor Girolamo Fasaneo. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 23(1900) str. 182–185, 233–239. — F. Maroević: Dva procesa u hvarskoj komuni. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 15(1968) str. 199–201. — P. Andreis: Povijest grada Trogira, 1. Split 1977. — H. Morović: Izbor iz djela. Split 1988, 325. — A. Fabris: Il dottor Girolamo Fasaneo, alias Receb. Archivio veneto, S V, (1989) 23, str. 105–118. — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’ Università di Padova dagli atti dei gradi accademici 1601–1800. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 21(1992) str. 34.
 
Nikša Lučić, Lovorka Čoralić i Joško Kovačić (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FAZANIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/fazanic>.