FAZINIĆ, Anđelko

FAZINIĆ, Anđelko, skladatelj, orguljaš i pisac (Korčula, 16. IX. 1902 — Rijeka, 20. X. 1983). Polazio dominikansku gimnaziju u Bolu i Dubrovniku, gdje je dobio i osnovnu glazbenu naobrazbu. God. 1921. otišao na studij u Viterbo, ali se zbog slaba zdravlja morao vratiti te je u Dubrovniku završio Visoku filozofsko-teološku školu. Istodobno je učio orgulje u opata J. Viculina. God. 1934. diplomirao hrvatski i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je pohađao i predavanja na Muzičkoj akademiji. Nakon što je 1927. zaređen za svećenika bio je prior dominikanskih samostana u Bolu, Zagrebu i Rijeci te provincijal 1942–46, 1946–50. i 1963–67. Istodobno je u Bolu više godina bio profesor glazbe u dominikanskoj gimnaziji, orguljaš te zborovođa crkvenoga pjevačkog društva »Sveta Cecilija«, a za boravka u Zagrebu, za studija i poslije (1942–50), vodio je dječji crkveni zbor i muški zbor željezničara. Potkraj života predavao je latinski u Višoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Skladati je počeo 1922, pretežito vokalne skladbe na religiozne tekstove za zborske sastave i za solo-pjevanje. Uglazbio je najviše crkvenih himna, koje su se mnogo izvodile, prigodice i pod njegovim dirigentskim vodstvom. U vlastitoj pjesmarici Pjevajmo Gospodu (1979) objelodanio je 39 skladba, uglavnom himna, za četveroglasni zbor. Pojedine su mu skladbe objavljene i u glazbenom prilogu Sv. Cecilije, posebice Slava čast i hvala ti (1976, 4), zatim Potomče slavni, Oj junače neslomljivi i Anđele bijeli (1983, 4). Bavio se i bilježenjem te harmonizacijom pučkih crkvenih napjeva. U Bolu je pribilježio bolske kolende i nekoliko liturgijskih napjeva, a zapisao je i veći broj korčulanskih, hvarskih i bračkih pučkih napjeva. U suradnji s V. Fajdetićem dešifrirao je magnetofonsku snimku mise u Munama (Hrvatska narodna misa, Sv. Cecilija, 1974, 4, glazbeni pr.). U samostanskim je arhivima pronašao i obradio više vrijednih dokumenata, poglavito o djelatnostima dominikanaca. Posebno je proučavao spisateljsku djelatnost bračkog dominikanca Luke Polovinića Bračanina, kojem je posvetio diplomsku radnju i još nekoliko radova (posebno u Zborniku u povodu 700. obljetnice smrti sv. Tome Akvinskog 1274–1974. Zagreb 1974). Otkrio je i dijelom objelodanio dosad nepoznata pisma biskupa Strossmayera upućena dominikancima. Bavio se i prevođenjem te je za dominikansku nakladu Izvori istine u Korčuli preveo s talijanskoga četiri sveska propovijedi: Apostolat vjernika, Svjedoci došašća, Korizma za svakoga i Sakramenti. Preveo je i talijanski tekst G. Morettija Grafološki sud o rukopisu Tome Akvinskog (Crkva u svijetu, 1979). Surađivao je u publikacijama Arhivski vjesnik Hrvatske (1972), Ave Maria, Croatica Christiana periodica (1979–80), Glas koncila, Gospina krunica, Marulić (1979), Lanterna sv. Marka, Sv. Cecilija (1974, 1976–77, 1982–83), Vrelo života. Kao glazbenik F. je ostao vjeran podneblju iz kojeg je potekao pridonijevši znatno očuvanju tradicije dalmatinskoga pučkog pjevanja. Njegovi povijesni tekstovi nezaobilazni su prinos povijesti Dominikanskog reda u nas. Bio je tihi i predani suradnik Karitasa, uvijek u blizini onih kojima je pomoć najviše trebala.