FEJEŠ, Emerik, naivni slikar (Osijek, 3. XI. 1904 — Novi Sad, 8. VII. 1969). Nakon osnovne škole izučio je gumbarski i češljarski obrt, neko vrijeme bio i staretinar. Radio je u Zagrebu, Beogradu, Mariboru i Novom Sadu. Počeo je slikati 1949. kada ga je otkrio slikar I. Tabaković, a prve je upute dobio od slikara B. Petrovića u Novom Sadu. Njegovi su motivi uglavnom gradovi, ulice, trgovi i kuće. Predlošci su mu stare ilustracije i razglednice koje maštovito transponira u vedre kolorističke vizije naglašenih vertikala. Mjesto kistom služi se šibicom slikajući temperom izrazito živih boja na malim formatima papira Veneciju, Pariz, Basel, Milano, Stockholm, Firencu, Knežev dvor u Dubrovniku, crkvu sv. Marka u Zagrebu, Gradsku kuću u Novom Sadu, Vijećnicu u Subotici i dr. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1956), Novom Sadu (1956, 1958) i Beogradu (1957, 1969), a posmrtno su mu priređene izložbe u Hlebinama (1970) i Osijeku (1971). Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama naivne umjetnosti u zemlji i inozemstvu (Beograd, Zagreb, Baden-Baden, Hannover, Edinburgh, Moskva, Sankt Peterburg, Beč, Bratislava, Pariz i dr.).
LIT.: M. Babinka: Kod slikara-samouka. Bez škole i principa. Dnevnik (Novi Sad), 15(1956) 13. V, str. 9. — D. Bašičević: Emerik Feješ (katalog izložbe). Zagreb 1956. — R. Putar: Gradovi Emerika Feješa. Narodni list, 12(1956) 25. V, str. 6. — K. Ambrozić: Izložba Emerika Feješa. Književne novine (Beograd), 8(1957) 57, str. 7–8. — Z. Popović: Naivna umetnost Emerika Feješa. Mladost (Beograd), 2(1957) 61, str. 6. — G. Ivanovski: Dalečen patnik bez viza. Nova Makedonija (Skoplje), 17(1961) 5446, str. 7. — V. Trnavski: Feješeve slike putuju svetom. Politika, 62(1965) 18427, str. 9. — B. Kelemen: Naivno slikarstvo Jugoslavije. Zagreb 1969, 38, 44, 102, 106–107. — Isti: Umro je Emerik Feješ, slikar gradova. Telegram, 10(1969) 484, str. 17–18. — M. Bošković i M. Maširević: Samouki likovni umetnici u Srbiji. Torino 1977, 195, 359. — N. Vrkljan-Križić, B. Kelemen i M. Susovski: Naivna umjetnost (katalog Galerije primitivne umjetnosti). Zagreb 1991.
Božena Šurina (1998)