FERHADPAŠIĆ-SOKOLOVIĆ

traži dalje ...

FERHADPAŠIĆ-SOKOLOVIĆ (Ferhadpašić, Ferhatpašić), begovska obitelj iz Bosne (XVI–XVIII. st.). Tako je nazvana po Ferhad-paši Sokoloviću, prvome bosanskom beglerbegu. Njezini članovi igrali su »prvu ulogu« (Bašagić) u povijesti Banje Luke od XVI. do XVIII. st. kada su izumrli Ferhad-pašini muški potomci. Osim u Banjoj Luci, imali su znatnu ulogu u povijesti Vrane, Nadina, Novigrada, Livna, Dobruna te još nekih mjesta u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj u kojima su bili posjednici, vojni zapovjednici, kapetani ili pak ostavili kulturne zaklade. Iz pisama Mustafa-paše Ferhadpašić-Sokolovića, muteselima i zapovjednika bosanske krajine, pisanih između 1694. i 1702. Petru Kegleviću, zapovjedniku pounske krajine sa sjedištem u Hrvatskoj Kostajnici, doznaje se za opseg tadašnjeg njegova timara koji se prostirao od Petriniče do Mrazovača sa Slobinom i Knešpoljem. Obitelj je također imala prostrane zemljišne posjede u Dubočcu, Kobašu i Tinju, a vjerojatno i drugdje. God. 1571. Ferhad-paša je, kao kliški sandžakbeg, dobio u posjed begluk Vranu (priorat Vrana) koju su njegovi nasljednici držali do 1684. i nosili naslov »beg vranski«. Ferhad-pašini nasljednici nisu uspjeli dostići položaj kakav je on zauzimao. Prije 1587. umrli su mu otac Rustem-beg i dvojica braće. Na položaju kliškog sandžakbega naslijedio ga je 1574. brat Ali-beg, koji je kasnije postao pakračko-cerničkim sandžakbegom te s odredom vojske sudjelovao u rujnu 1585. u Ferhad-pašinu pohodu na Bihać. Na poč. prosinca 1586. provalio je u Slavoniju sa 3000 konjanika i 500 pješaka i u bitki kraj Ivanića poginuo. Drugi Ferhad-pašin brat, Derviš-paša, koji je odrastao na carskom dvoru i službovao u azijskim provincijama Carevine, poginuo je kao beglerbeg u ratu protiv Perzije 1578–90. Ferhad-paša je imao više djece i neka su umrla prije 1574, dok je još kao kliški sandžakbeg imao sjedište u Livnu. Nadživjeli su ga sinovi Sulejman-beg, Murat-beg, Husein-beg i Mehmed-beg. Sulejman-beg je bio zapovjednik u Novigradu, potom i u Nadinu, a 1645. spominje se kao kapetan Nadinske kapetanije. Kao alajbeg (neposredni zapovjednik) zapovijedao je 1647. dijelom turske vojske u Kninu i poduzeo kaznenu ekspediciju koja je stigla do Dikla, a u siječnju 1648. napao je Novigrad. Podigao je džamiju, han i više dućana u Dubočcu. Husein-beg je živio u Banjoj Luci, gdje je 1614. obnovio očev most na Vrbasu, koji je bila srušila poplava. Prema opisu Bosanskog pašaluka iz 1620-ih naveden je kao posjednik Tinja, Gorice, Hrašćana (Raštani) i Prkosa, koje je njegov otac 1587. dao u zakladu (uvakufio) za opće dobro toga kraja. Imao je kći Ajšu koja je bila udana u Čajniče, kako se vidi iz natpisa na njezinu nadgrobnom spomeniku. Za Murat-bega se jedino zna da je imao posjede u nahiji Kobaš, a o Ferhad-pašinu unuku Ali-begu da je imao kći udanu za J. Filipovića. Mehmed-beg je živio u Banjoj Luci, gdje je 1660. bio upravitelj javne dobrotvorne kuhinje (imaret) koju je u gradu otvorio njegov otac. Sljedeći Ferhad-pašin potomak bio je Mustafa-paša. Za njega se zna da je prvo bio defterdar-ćehaja, šef ureda koji je upravljao velikim spahijskim posjedima. Nakon toga bio je bosanski alajbeg te banjolučki kapetan i muteselim (kotarski načelnik). Istaknuo se u ratovima protiv Austrije zbog čega je imenovan namjesnikom u rangu paše u Tripoliju, a 1708. postao je vezir (namjesnik) u Bosni. Umro je u Banjoj Luci 1709, gdje je u mahali između Novoselije i Gornjeg šehera dao izgraditi džamiju, uz koju su – prema predaji – pokopani on i njegov sin. Niže od džamije sagradio je most preko Vrbasa koji je 1730. propao u poplavi. Na položaju kapetana Banjolučke kapetanije naslijedio ga je sin Mehmed-beg (Muhamed-beg). God. 1704. kao zapovjednik stare tvrđave u Banjoj Luci tražio je od Porte dozvolu za naseljavanje izbjeglog stanovništva u pet sela banjolučkog kadiluka, što mu je bilo odobreno, a 1717–18. radio je na proširenju i učvršćenju banjolučke tvrđave. Potkraj rujna 1736. napustio je Banju Luku uputivši se sa 80 vojnika u rat protiv Rusije. Nakon toga o njemu se više ništa ne zna, a ne spominje se ni za banjolučkog boja 4. VIII. 1737. pa se osnovano zaključuje da je njegovom smrću »na svu priliku izumro Ferhad-pašin rod u Banjoj Luci« (Bejtić).

LIT.: F. Rački: Dopisi izmedju krajiških turskih i hrvatskih častnika. Starine, 1880, 12, str. 4, 8, 17–18, 21–29, 32–33. — Isti: Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskoga pašalika. Ibid., 1882, 14, str. 183. — M. N. Batinić: Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti. Ibid., 1885, 17, str. 143. — R. Lopašić: Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arkiva u Gradcu. Ibid., 1887, 19, str. 51–52, 65. — L. Jelić: Lički sandžakat i postanje Mletačke krajine početkom kandijskog rata 1645–48 godine. Narodni koledar (Zadar), 36(1898) str. 82, 90–91, 95, 100–101. — S. Bašagić: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1900, 38, 41, 43, 57, 87, 90. — B. Čerović: Poklon dr. pl. Talocija Zemaljskome muzeju u Sarajevu. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 17(1905) 1/4, str. 231–232; 23(1911) 1/2, str. 168–169. — R. Muderizović: Nekoliko muhurova bosanskih valija. Ibid., 28(1916) 1/2, str. 11. — S. Bašagić: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Zagreb 1931, 9, 20, 56. — H. Kreševljaković: Banja Luka u XVI i XVII stoljeću. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd), 14(1934) 10/12, str. 899–901. — V. Čubrilović: Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini. Jugoslovenski istoriski časopis (Ljubljana—Zagreb—Beograd), 1(1935) 3/4, str. 396. — K. Perković: Vrana i knezovi Borelli Vranski. Glasnik heraldike, grboslovlja, rodoslovlja, životopisa i pečatoslovlja, 2(1938) 3/4, str. 16. — A. Muftić: Moschee und Stiftung Ferhad Paša’s in Banja Luka. Leipzig 1941, 3–7. — B. Desnica: Istorija kotarskih uskoka 1646–1684, 1. Beograd 1950, 30–31. — A. Bejtić: Banja Luka pod turskom vladavinom. Arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku. Naše starine, 1(1953) str. 98, 101, 114. — B. Zlatar: O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 114–116, 118. — Evlija Čelebi: Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo 1979, 212, 215–217, 259. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 1980, 452–454. — H. Kreševljaković: Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1980. — R. Samardžić: Mehmed Sokolović. Beograd 1982, 353, 530. — H. Šabanović: Bosanski pašaluk postanak i podjela. Sarajevo 1982. — E. Pelidija: Bosanski ejalet od karlovačkog do požarevačkog mira 1699–1718. Sarajevo 1989. — I. Filipović: Odjeci kandijskog i morejskog rata u Bosni posmatrani kroz aktivnost bosanske feudalne porodice Filipović iz Glamoča. Prilozi za orijentalnu filologiju, 40(1990) 361. — H. Kreševljaković: Izabrana djela, 1–4. Sarajevo 1991.
 
Husnija Kamberović (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FERHADPAŠIĆ-SOKOLOVIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.6.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/ferhadpasic-sokolovic>.