FERHAT-PAŠA

traži dalje ...

FERHAT-PAŠA (Ferhad-paša), vojskovođa, vezir i sandžakbeg (?, o. 1484 — Jedrene, danas Edirne, 1. XI. 1524). U historiografiji se uvriježilo mišljenje da je bio podrijetlom iz Šibenika odn. okolice, odakle je odveden kao sužanj (vjerojatno za turske provale u Dalmaciju 1496). Ć. Truhelka navodi, prema dubrovačkim izvorima (zapisnici Vijeća umoljenih 1515, 1521/22), da je bio sin Radovana Katušića iz Cernice (naselje toga imena postoji kraj Gackog na trebinjskom području) te da je 1522. u Dubrovniku boravila njegova rodbina »iz Hrvatske« koju je bio pozvao sebi. Do 1511. nema podataka o njegovu životu. U borbama oko prijestolja borio se u vojsci princa i poslije sultana Selima I; istaknuo se 1511. kada je, nakon izgubljene bitke kraj Jedrena, omogućio princu bijeg. Nakon dolaska na prijestolje 1512. Selim I. nagradio ga je begovskim naslovom i položajem sandžakbega Teke (područje današnjeg vilajeta Antalya u jugozap. Turskoj). Sudjelovao je i u ratu Selima I. protiv egipatskog sultana 1516/17. u Siriji i Egiptu. U listopadu 1516. F. je zapovijedao desnim krilom turske vojske, a u prosincu se spominje kao knez zastava (emir alem); sudjelovao je i u borbama za Kairo (zauzet 22. I. 1517). U kolovozu 1518. postao je rumelijski namjesnik (beglerbeg), potom treći vezir i zet carske kuće oženivši Seldžuk-sultaniju, sestru budućega sultana Sulejmana II. Poslan je s vojskom u Malu Aziju da uguši pobunu Dželalija, apostata od pravovjernog islama koji se proglasio mahdijem (1518/19). Kako je Dželalija već prije Ferhat-pašina dolaska svladao i dao pogubiti turkmenski poglavica Ali-beg Šehsuvaroǧlu, odnosi među njima trajno su se poremetili. Uskoro je F. postao anadolijskim namjesnikom. Za rat protiv Perzije i Rhódosa raspolagao je s vojskom od 30 000 ljudi. Nakon smrti Selima I. 1520. povjereno je drugom veziru Mustafi i njemu kao trećem veziru da prenesu sultanovo tijelo u Carigrad. Promjena na prijestolju nije utjecala na odnos dvora prema njemu; Sulejman II. Kanuni, cijeneći njegove vojničke sposobnosti, imenuje ga 1520. vojskovođom u pohodu protiv pobunjenikâ predvođenih sirijskim namjesnikom Džamberdijem Gazalijem, podrijetlom iz Slavonije. Na vijest o Ferhat-pašinu pohodu Gazali je napustio opsadu Alepa (F. ušao u taj grad 22. XII) i povukao se u Damask, gdje je potučen i ubijen 27. I. 1521. Kada je Sulejman II. 1521. poveo ratni pohod na Beograd, F. se sastao s carskom vojskom u Sofiji, kamo je iz Ipsale doveo veliki broj deva natovarenih puščanim prahom, olovom i drugim ratnim potrepštinama. Na poč. 1522. imenovao ga je sultan velikim vezirom i podijelio mu naslov paše. Iste god. ratovao je po sultanovu nalogu protiv odmetnika u maloazijskim pokrajinama i okrutno se obračunao s turkmenskim plemenima u oblasti Kajsarije (danas Kayseri), a zlorabivši carski nalog da zavede red i pokornost, obračunao se i s nekim svojim protivnicima. Lažno je optužio za izdaju Ali-bega Šehsuvaroǧlua i dao ga pogubiti s trojicom sinova. Potom je pošao na Rhódos sa 15 000 janjičara, koji su 25. XII. silom ušli u grad i opljačkali ga. Pritužbe zbog njegova nasilja u Anadoliji potaknule su Sulejmana II. da mu oduzme namjesništvo i da ga udalji iz vezirskog vijeća. Na poč. 1523. imenovao ga je smederevskim sandžakbegom i čuvarom beogradske utvrde. Njegov dolazak u Beograd bio je ozbiljna opasnost susjednim hrvatskim krajevima. U lipnju 1523. stižu u Budim vijesti o turskim pustošenjima sve do županije Baranje te o velikoj opasnosti za Vukovsku županiju i Srijem, a u kolovozu je F. sa 15 000 ljudi prešao Savu i 12. VIII. kraj Manđelosa pretrpio težak poraz u bitki s ugarskom vojskom. Zbog toga je poraza pao u carsku nemilost. Kako su se uz to množile optužbe za samovolju, okrutnost i pohlepu, sultan ga je pozvao da se opravda. Susret sa sultanom potkraj listopada 1524. protekao je u prepirci i optuživanju i F. je bio osuđen na smrt i pogubljen. — Opjevan je u jednoj pjesmi uvrštenoj u Erlangenski rukopis o. 1720.

LIT.: M. Istvánffy: Regni Hungarici historia, post obitum gloriosissimi Mathiae Corvini regis. Coloniae Agripinae 1724, 65–67. — G. Pray: Annales regnum Hungariae ab anno 1516 ad annum 1564, 5. Vindobonae 1770, 78–79. — A. Vrančić: De rebus gestis Hungarorum ab inclinatione regni. Monumenta Hungariae historica. Series II. Scriptores, 2. Pest 1857, 34–36. — Isti: Memoriae rerum quae in Hungaria a nato rege Ludovico ultimo acciderunt, qui fuit ultimi Ladislai filius. Monumenta Hungariae historica. Series II. Scriptores, 3. Pest 1857, 19. — M. Mesić: Hrvati nakon bana Berislavića do Muhačke bitke. Rad JAZU, 1872, 18, str. 102; 1873, 22, str. 66–68. — Ć. Truhelka: Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 24(1912) str. 98. — L. Thallóczy i S. Horváth: Codex diplomaticus partium regno Hungariae adnexarum, banatus, castrum et oppidum Jaycza (1450–1527). Monumenta Hungariae historica, 40. Budapest 1915, 306. — L. Thallóczy: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450–1527. Zagreb 1916, 202–203. — A. Ivić: Istorija Srba u Vojvodini. Novi Sad 1929, 57. — S. Bašagić: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Zagreb 1931, 20. — R. Samardžić: Sulejman i Roksalana. Beograd 1976, 31–32, 51, 143–144, 152, 188, 191, 203, 238–239, 241–247, 255–260, 284. — K. Jireček: Istorija Srba, 1. Beograd 1978, 416–417. — J. Hammer: Historija turskog (osmanskog) carstva, 1. Zagreb 1979, 279, 311, 321, 323, 332, 334–335, 341, 343–344, 347–348, 351, 357–358. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 1980, 350, 363. — Đ. Sremac: Poslanica o propasti Ugarskog Kraljevstva. Beograd 1987, 63–65.
 
Pejo Ćošković (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FERHAT-PAŠA. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.6.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/ferhat-pasa>.