FERHAT-PAŠA

FERHAT-PAŠA (Ferhad-paša), vojskovođa, vezir i sandžakbeg (?, o. 1484 — Jedrene, danas Edirne, 1. XI. 1524). U historiografiji se uvriježilo mišljenje da je bio podrijetlom iz Šibenika odn. okolice, odakle je odveden kao sužanj (vjerojatno za turske provale u Dalmaciju 1496). Ć. Truhelka navodi, prema dubrovačkim izvorima (zapisnici Vijeća umoljenih 1515, 1521/22), da je bio sin Radovana Katušića iz Cernice (naselje toga imena postoji kraj Gackog na trebinjskom području) te da je 1522. u Dubrovniku boravila njegova rodbina »iz Hrvatske« koju je bio pozvao sebi. Do 1511. nema podataka o njegovu životu. U borbama oko prijestolja borio se u vojsci princa i poslije sultana Selima I; istaknuo se 1511. kada je, nakon izgubljene bitke kraj Jedrena, omogućio princu bijeg. Nakon dolaska na prijestolje 1512. Selim I. nagradio ga je begovskim naslovom i položajem sandžakbega Teke (područje današnjeg vilajeta Antalya u jugozap. Turskoj). Sudjelovao je i u ratu Selima I. protiv egipatskog sultana 1516/17. u Siriji i Egiptu. U listopadu 1516. F. je zapovijedao desnim krilom turske vojske, a u prosincu se spominje kao knez zastava (emir alem); sudjelovao je i u borbama za Kairo (zauzet 22. I. 1517). U kolovozu 1518. postao je rumelijski namjesnik (beglerbeg), potom treći vezir i zet carske kuće oženivši Seldžuk-sultaniju, sestru budućega sultana Sulejmana II. Poslan je s vojskom u Malu Aziju da uguši pobunu Dželalija, apostata od pravovjernog islama koji se proglasio mahdijem (1518/19). Kako je Dželalija već prije Ferhat-pašina dolaska svladao i dao pogubiti turkmenski poglavica Ali-beg Šehsuvaroǧlu, odnosi među njima trajno su se poremetili. Uskoro je F. postao anadolijskim namjesnikom. Za rat protiv Perzije i Rhódosa raspolagao je s vojskom od 30 000 ljudi. Nakon smrti Selima I. 1520. povjereno je drugom veziru Mustafi i njemu kao trećem veziru da prenesu sultanovo tijelo u Carigrad. Promjena na prijestolju nije utjecala na odnos dvora prema njemu; Sulejman II. Kanuni, cijeneći njegove vojničke sposobnosti, imenuje ga 1520. vojskovođom u pohodu protiv pobunjenikâ predvođenih sirijskim namjesnikom Džamberdijem Gazalijem, podrijetlom iz Slavonije. Na vijest o Ferhat-pašinu pohodu Gazali je napustio opsadu Alepa (F. ušao u taj grad 22. XII) i povukao se u Damask, gdje je potučen i ubijen 27. I. 1521. Kada je Sulejman II. 1521. poveo ratni pohod na Beograd, F. se sastao s carskom vojskom u Sofiji, kamo je iz Ipsale doveo veliki broj deva natovarenih puščanim prahom, olovom i drugim ratnim potrepštinama. Na poč. 1522. imenovao ga je sultan velikim vezirom i podijelio mu naslov paše. Iste god. ratovao je po sultanovu nalogu protiv odmetnika u maloazijskim pokrajinama i okrutno se obračunao s turkmenskim plemenima u oblasti Kajsarije (danas Kayseri), a zlorabivši carski nalog da zavede red i pokornost, obračunao se i s nekim svojim protivnicima. Lažno je optužio za izdaju Ali-bega Šehsuvaroǧlua i dao ga pogubiti s trojicom sinova. Potom je pošao na Rhódos sa 15 000 janjičara, koji su 25. XII. silom ušli u grad i opljačkali ga. Pritužbe zbog njegova nasilja u Anadoliji potaknule su Sulejmana II. da mu oduzme namjesništvo i da ga udalji iz vezirskog vijeća. Na poč. 1523. imenovao ga je smederevskim sandžakbegom i čuvarom beogradske utvrde. Njegov dolazak u Beograd bio je ozbiljna opasnost susjednim hrvatskim krajevima. U lipnju 1523. stižu u Budim vijesti o turskim pustošenjima sve do županije Baranje te o velikoj opasnosti za Vukovsku županiju i Srijem, a u kolovozu je F. sa 15 000 ljudi prešao Savu i 12. VIII. kraj Manđelosa pretrpio težak poraz u bitki s ugarskom vojskom. Zbog toga je poraza pao u carsku nemilost. Kako su se uz to množile optužbe za samovolju, okrutnost i pohlepu, sultan ga je pozvao da se opravda. Susret sa sultanom potkraj listopada 1524. protekao je u prepirci i optuživanju i F. je bio osuđen na smrt i pogubljen. — Opjevan je u jednoj pjesmi uvrštenoj u Erlangenski rukopis o. 1720.