FERRICIOLI, građanska obitelj u Cresu. Doseljenici iz Ferma u talijanskoj pokrajini Marche. Od poč. 1530-ih u Cresu se spominje više osoba s pridjevkom »da Fermo« ili »de Firmo«, ali se ne mogu svi smatrati pripadnicima obitelji jer se prezime javlja tek u drugoj pol. 1550-ih. Prvi F. kojemu se bez dvojbâ može utvrditi obiteljska pripadnost, budući da se javlja i s pridjevkom da Fermo i s prezimenom F., jest Girolamo (Geronemo, Gerolamo; u izvorima 1542–90), sin Lodovica. Prema kraju XVI. st. pridjevak se postupno zamjenjuje obiteljskim prezimenom čiji su osnovni oblici Fericiol, Fericiuol, Feritiol, Ferizol, Feriziol, Feriziuol, Ferizuol, ponekad i Fereciol, zabilježeni u varijantama sa završnim -i, -o, -us (češće), ili bez njih, te najčešće uz podvostručenje barem jednog od suglasnika. Od samog dolaska u Cres do poč. 1620-ih Ferricioli su uzastopce birani među 12 pučana koji su sudjelovali u radu creskog Vijeća. Iznimno često po jedan od njih (nekad i dvojica) obnaša službu prokuratora pučana (»deputati« ili »capi del popolo« – trojica između izabranih 12). U svim su službama dostupnim pučanima, a posebice često općinski blagajnici, fontikari ili članovi uprave fontika te prokuratori samostana benediktinka. Posebno se isticao Giacomo (1562–1622), koji je među ostalim bio općinski pisar (1583) i više puta poslanik u Veneciju (1583, 1588, 1590) i Zadar (1613, 1615). Iako su bili imućni i ugledni, Ferriciolima je plemstvo Cresa bilo uskraćeno te su se znatnije društveno afirmirali u susjednom Osoru, gdje je, prema S. Petrisu, jedan njihov ogranak primljen među plemiće 1625, a drugi 1653. U Cresu se i dalje javljaju isključivo među građanima. Nicolò se u izvorima 1612–73. često označuje parunom. Bavio se pomorskom trgovinom, spajajući povremeno općinsku službu fontikara s osobnim probicima. Trgovinom se bavio i Lodovico (1639–84). Istaknutiji među osorskim plemićima iz obitelji F. bio je Antonio Giacomo, zabilježen kao agent (1629), soprakomit creske galije (1655–60) i sudac (1665). Kavaljer Giacomo (vjerojatno sin Domenica, ne Girolama kako tvrdi S. Mitis), koji se spominje u dokumentima s kraja XVII. i na poč. XVIII. st., povećao je ugled kuće dobivši taj naslov od Mletačke Republike, a kako je dugo boravio na Rijeci i od Habsburgovaca, te je uz brojne povlastice bio primljen u gradsko Vijeće 1682. U XVII. st. obitelj je dala trojicu kirurga i jednog medika, više općinskih bilježnika i kanonika, jednog učitelja te gvardijana samostana sv. Frane u Cresu. Domenico (1638. ili 1639–1688), čija se nadgrobna ploča do danas sačuvala u crkvi sv. Katarine u Cresu, bio je doktor obaju prava i komendatarni opat nekadašnjega benediktinskog samostana sv. Dimitrija u Srijemu. Zajedno s Antonijem (rođ. 1654, spominje se do 1733; prema literaturi Domenicov brat) utemeljio je 1685. zakladu pri isusovačkom internatu na Rijeci za uzdržavanje dvojice pitomaca iz njihova roda ili s otoka Cresa. Antonio je polazio gimnaziju na Rijeci, a u Isusovački red je ušao 1669. u Leobenu. Uglavnom je djelovao na Rijeci, gdje je bio gimnazijski profesor, rektor kolegija (1688–90, 1698–1701) i dugogodišnji regens internata (vjerojatno 1701–13). Njegovim zalaganjem general Reda odlučio je 1699. da magistri na Rijeci moraju poznavati talijanski jezik. F. je, naime, potaknut slabim znanjem talijanskog jezika magistra Jurja Sajića, ušao u spor s austrijskim provincijalom, a njegove dvije informacije upućene generalu u biti su bile argumentacija nepodobnosti hrvatskog jezika te apologija talijanskoga. Prema Mitisu, kavaljer Giacomo imao je sinove Michelea i Antonija koji nisu imali muških potomaka, te kćer Girolamu udanu Lion, s kojom započinje ogranak Ferricioli Lion. Drugi obiteljski ogranci ostali su bez muških potomaka već potkraj XVII. st. Ferricioli su se već od druge pol. XVI. st. počeli ženiti s pripadnicama starih creskih plemićkih obitelji. Udaja Cassandre 1665. za Julija Bokinića (Bochina, Bokina) označila je nastanak nove obiteljske grane Ferricioli Bochina (Ferricioli de Bochina), koja se gasi na poč. XIX. st. Ta je obitelj već od kraja XVII. st. i u Cresu bila plemićka, svakako temeljem prezimena Bokinić. Više njezinih članova u XVIII. i na poč. XIX. st. bilo je aktivno u creskom Vijeću, no, kako se radi o ženskim linijama, ogranke Ferricioli Bochina i Ferricioli Lion treba smatrati dijelovima obitelji Bokinić i Lion, koji su tek prezimenu F. produžili život. Većina dokumenata o obitelji F. čuva se u Državnom arhivu u Rijeci, posebice u fondovima Općinsko poglavarstvo Cres i Općinsko poglavarstvo Osor.
LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 221–222. — S. Mitis: Ancora Collane Drasio e i Fericioli di Cherso. Scintille, 4(1890) 1, str. 2–4. — S. Petris: Spoglio dei Libri Consigli della città di Cherso, 1. Capodistria 1892, str. LXXIII–LXXIV, 117, 120–126, 131; 2. Programma dell’ I. R. Ginnasio Superiore di Capodistria. Capodistria 1897, 14–15, 17–19, 25, 27, 29–30, 32, 36, 41. — Isti: Spoglio dei »Libri Consigli« della città di Cherso (vol. II°) e sei lettere inedite di Francesco Patricio. Ibid., Capodistria 1902, 9–18, 12–13, 15–16, 18, 21–22, 24–25, 27. — S. Mitis: Le partecipazione di Cherso-Ossero alla civiltà italica. Archeografo triestino, S III, 42(1927–28) 14, str. 67, 74, 105. — Isti: Cherso ed Ossero sotto la Serenissima. Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, 49(1932) 44, str. 83, 98, 168–169, 171, 190. — Inventar arhiva općine Osor – Serija II. (1459–1945). Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 1(1953) str. 290, 292–293, 298, 307. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 3. Split 1965. — N. Lemessi: Note storiche geografiche artistiche sull’ isola di Cherso, 1–3. Roma 1979. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 2. Zagreb 1987. — J. Ćus-Rukonić: Heraldički Cres. Cres 1989, 10, 14, 21, 30. — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’ Università di Padova dagli atti dei gradi accademici 1601–1800. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 21(1992) str. 44, 46, 50, 90. — N. Lučić: Dvije obitelji iz Cresa. Radovi Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža«, 6(1997) str. 59–61, 70.
Nikša Lučić (1998)
