FESTETIĆ (Festetics, Feštetić), plemićka obitelj. Jedna grana pripadala je od XVII. st. plemstvu Ugarske, gdje je imala posjede u više županija i od XVIII. st. nosila grofovski naslov. U XVI/XVII. st. zvali su se Ferstetić (Ferstechych, Ferstetych). Podatak u hrvatskoj, njemačkoj i dijelu mađarske historiografije da obitelj potječe iz Turopolja nema potvrde u turopoljskim dokumentima. Prvi je poznati član bio Petar (rođ. o. 1480). Njegov sin Mihovil (rođ. o. 1510) bio je predijalac na posjedu Zagrebačke biskupije Kašini. Vjerojatno je iz iste obitelji bio Petar (Petrus Ferztheschych) iz Roženica kraj Pokupskog, koji se 1558. spominje kao svjedok u jednom turopoljskom dokumentu. Mihovilov unuk Luka (Ferstechych, rođ. o. 1570) također je bio predijalac na posjedu zagrebačkih biskupa Šašinovcu te od 1617. špan (upravitelj) biskupskih posjeda Vugrovec u Zagrebačkoj županiji i od 1630. Gradec i Dubrava u Križevačkoj županiji. Oko 1637. špan je na posjedima Gradec i Dubrava njegov sin Stjepan (spominje se do o. 1640), koji je s ocem i braćom Pavlom (o. 1590–1640) i Petrom (spominje se 1612–29) te sinovima Lukina brata Matije (o. 1570–1617), Andrijom, Mihovilom i Martinom dobio 25. XI. 1625. od kralja Ferdinanda II. plemićki list i grb; proglašeno u Hrvatskom saboru 23. III. 1626. Kralj je 1629. podijelio Lukinim sinovima Stjepanu, Pavlu i Petru posjede Pogančec i Graberec (područje današnjih sela kraj Vrbovca), Rawen, Pakaczian, Laurentochina i Retkow u Križevačkoj županiji; u posjede ih je uveo čazmanski Kaptol 26. VI. 1629. Hrvatska grana zadržala je oblik prezimena Ferstetić, a nastavili su je potomci Martina Matijina. Martinov sin Petar primljen je 1653. među građane zagrebačkog naselja na brdu Gradec. Njegov sin Martin imao je sinove Mihovila i Stjepana, predijalce na Šašinovcu, koji su 1752. dobili potvrdu plemstva što je proglašeno u Saboru. Pavao, utemeljitelj ugarske grane obitelji (Đ. Szabo), bio je od 1634. vojni zapovjednik u službi grofa Adama I. Batthyányja, zapovijedajućega generala u donjoj Ugarskoj. Pavao je ženidbom s Uršulom Bornemissza (1638) stekao posjede u više ugarskih županijâ, među kojima i posjed Tolna u istoimenoj županiji, po kojem obitelj od 1746. nosi pridjevak »de Tolna«. Imao je sina Pavla (1639. ili 1640–1720) čija je korespondencija dijelom pohranjena u Zbirci rijetkosti NSK (sign. R 6). Grofovski je naslov za zasluge u vojnoj službi dobio 1749. Pavlov unuk Josip (1694–1757), austrijski konjanički general. Prvi iz ugarske grane koji se spominje u vezi s Hrvatskom bio je Pavao (1725–1782), sin Josipova brata Krste (1696–1768; pisma njemu upućena 1744–66. u Zbirci su rijetkosti NSK, sign. R 4908). Pavao je 1757. odbio dužnost stalnog administratora za poslove Ugarske komore iz Požuna u Hrvatskoj. Poslije je bio savjetnik Ugarske kancelarije u Beču (od 1759) i savjetnik bečke Dvorske komore (od 1762); te godine zauzimao se da se B. A. Krčeliću podijeli arhiđakonat. Za promicanje narodnoga gospodarstva, voćarstva i svilogojstva Pavlu je 1772. kraljica Marija Terezija podijelila ugarsko grofovstvo. Njegov sin Juraj (Đuro; 1754–1819) osnovao je u Keszthelyu poljodjelski odgojni zavod Georgikon (djeluje do 1841), trogodišnji veterinarski tečaj i gimnaziju u tamošnjem franjevačkom samostanu. God. 1791. kupio je od grofova Althannâ gotovo cijelo Međimurje. Taj je posjed uz ostale u Ugarskoj naslijedio njegov sin Ladislav (1786–1846). On je 1800. branio teze iz fizike u J. F. Domina pri Filozofskom fakultetu u Pešti (tiskano Pešta s. a.). God. 1832. kupio je posjed Svetu Helenu u okolici Čakovca od obitelji Knežević. Bio je kapetan Legrada i kraljevski komornik (od 1806). Njegov je suvremenik Karlo (1780–1860), praunuk Josipa, generala i prvoga grofa. Karlo, kapetan austrijske vojske i kraljevski komornik (od 1810), bio je oženjen Franjicom Sermage i o. 1824–40. imao kuću na zagrebačkom Gornjem gradu (Opatička ul., kbr. 4). God. 1836. dao je prilog za novu sabornicu u Zagrebu, 1839. za gradnju škole u Bistri (današnja naselja Donja i Gornja Bistra), a 1840. za narodno kazalište; te je godine pribivao ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. Istodobno je Antun (1764–1853), sin Ludovika (1730–1797; Ludovik je bio stric Jurja, prvog vlasnika Međimurja) bio vlasnik posjeda Brestovac u Požeškoj županiji (područje današnjega Požeškog Brestovca) te kraljevski komornik (od 1799). God. 1836. dao je prilog (600 forinti) zakladi biskupa A. Alagovića za đačko sirotište u Požegi. Njegovi sinovi Augustin (1805–1882), Samuel (1806–1862) i Dionizije (1813–1891) dobili su 1857. austrijsko grofovstvo. Međimurje je od Ladislava naslijedio sin Juraj (1815–1883), oženjen groficom Eugenijom Erdődy (1826–1894), potpukovnik austrijske vojske, veliki župan županije Zala, kraljevski komornik (od 1841) i član magnatske kuće ugarsko-hrvatskog sabora. Bio je također od 1868. član ugarskoga Kraljevskog ministarskog vijeća i 1869–71. ministar Vijeća na dvoru u Beču. Uz njegovu potporu osnovano je 1855. dioničko društvo koje je preuredilo središnju zgradu dvora u Čakovcu u tvornicu šećera; djelovala je 1858–70. bez većeg uspjeha. Na njegovu je majuru između Čakovca i Šenkovca u pol. XIX. st. bila sagrađena zgrada s pseudogotičkim elementima (1919. pripala čakovečkoj općini koja je u njoj osnovala bolnicu), a u istom stilu sagrađen je i novi dvor obitelji u Pribislavcu kamo su se preselili 1855. Spominje se i kao darovatelj knjiga (1842) koje se nalaze u NSK; 1851. kupio je dionice glavnice za uzdržavanje i otkup zgrade stalnoga narodnog kazališta u Zagrebu. Kada se 1855. preuređivao dvor u Čakovcu, dao je prenijeti na platno prizor s baroknog bareljefa, alegoriju borbe Ugarske i Hrvatske za ustav u doba Karla VI (slika se nalazi u Muzeju Međimurja u Čakovcu, a bareljef je uništen). U njegovo vrijeme sagrađena je kapela sv. Florijana u Pribislavcu sa slikom sveca, koju je dao naslikati on ili njegov sin Eugen (Jenő; rođ. 1852), nasljednik Međimurja. Nakon I. svjetskog rata, na temelju Zakona o agrarnoj reformi veći dio međimurskih posjeda razdijeljen je seljacima, a preostale posjede, dvorce i šume, prodao je Eugen 1923. Dioničkom društvu »Slavonija« u Zagrebu. Natrag nije dobio tapiserije koje su nakon pljačke dvorca Pribislavca 1918. bile pronađene i 1919. predane Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Tada su izgorjeli Bajnski dvori, sjeverozapadno od Varaždina, s bogatim umjetničkim zbirkama, vlasništvo Samuela (rođ. 1876) iz druge grane obitelji; na pročelju sačuvanog dijela Dvora nalazi se kameni grb obitelji. — U drugoj pol. XIX. i prvoj pol. XX. st. u javnim službama u Hrvatskoj djeluju članovi plemićke obitelji F. koja nije imala grofovsku titulu, a posljednji muški potomak te grane obitelji bio je → MIROSLAV, gospodarski stručnjak i ekonomski pisac.
LIT.: Obitelj. — Hof- und Staats- Schematismus des österreichischen Kaiserthums. Wien 1812–1813, 1819, 1866, 1868. — Genealogisches Taschenbuch der deutschen gräflichen Häuser. Gotha 1847, 1855, 1884, 1914, 1919. — Historisch-heraldisches Handbuch zum Genealogischen Taschenbuch der gräflichen Häuser. Gotha 1855, 208–209. — I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 4. Pest 1858, 160–166. — Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Zagreb 1894–1918. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 47. — E. Laszowski: Matica plemstva županije Požeške, Srijemske i Virovitičke 1745–1902. Zagreb 1903, 22. — R. Horvat: Povijest Međimurja. Varaždin 1907, 293–297; 1944², 238–249, 260–261, 276, 279, 290, 297–298. — V. Žganec (Dr. V. Ž.): »Feštetićevo Međimurje.« Međimurski kalendar, 5(1924) str. 62–65. — Đ. Szabo: A Herceg Festetics-család története. Budapest 1928. — R. Horvat: Kako su grofovi Althan stekli Međimurje? Hrvatska revija, 2(1929) 5, str. 336. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 1. Zagreb 1938, 235–236. — J. Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 2. Zagreb 1942, 508, 513. — A. Horvat: Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međumurju. Zagreb 1956. — D. Feletar: Iz povijesti Međimurja. Čakovec 1968, 116–118, 151, 167–171, 185, 194. — Isti: Legrad. Čakovec 1971, 114, 119, 126, 152. — P. Cvekan: Čakovec i franjevci. Čakovec 1978, 8, 72–73. — Zaključci Hrvatskog sabora, 12. Zagreb 1980. — A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982. — M. Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja. Zagreb 1991. — Petar (1558). — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 3. Zagreb 1906. — Stjepan (o. 1640). — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 2. Zagreb 1885, 196–197. — Petar (1653). — E. Laszowski: Povijesni spomenici grada Zagreba, 18. Zagreb 1949. — Pavao (XVIII. st.). — B. A. Krčelić: Annuae ili historija 1748–1767. Zagreb 1952. — Karlo. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 3. Zagreb 1910. — L. Dobronić: Stare numeracije kuća u Zagrebu. Zagreb 1959. — Ista: Zagrebački Gornji grad nekad i danas. Zagreb 1983², 120. — Juraj (1815–1883). — N. Andrić: Spomen-knjiga Hrvatskog zemaljskog kazališta. Zagreb 1895, 28–30. — M. Rojnić: Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 1. Zagreb 1969, 582. — B. Stulli: Prijedlozi i projekti željezničkih pruga u Hrvatskoj 1825–1863, 1. Zagreb 1975, 89, 102, 146. — Eugen. — Agrarna reforma. Međimurski kalendar, 5(1924) str. 68–72. — A. Schneider: Tapiserije grofa Festetića. Riječ, 5(6!)(1924) 13, str. 3–4. — Makinacije s gobelinima Zrinjskih. Narodno djelo, 1(1926) 30, str. 2. — A. Schneider: Stari gobelini u Hrvatskoj. Savremenik, 19(1926) 1, str. 10–14. — Hrvati u borbama za oslobođenje sjevernih krajeva Jugoslavije: Međumurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske. Zagreb 1940, 39–42, 56.
Tatjana Radauš (1998)
