FIAMIN, Ivan (Fiamini), pisac i prevoditelj (Škrbići kraj Opatije, 9. VI. 1833 — Rijeka, 25. IV. 1890). Zajedno s roditeljima nastanio se 1835. u Rijeci, gdje je završio šest razreda gimnazije, a sedmi i osmi u senjskom sjemeništu. Bogoslovni studij započeo 1852. u Senju, završio 1856. u Beču te postao kateheta u gimnaziji i prefekt sjemeništa u Senju. Na poticaj riječkih Hrvata premješten je u Rijeku, gdje 1862. postaje kanonikom, 1863. župnikom prepoštom riječkoga Kaptola, 1868. riječkim arhiđakonom, potom opatom Sv. Jakova i prisjednikom Duhovnog stola. God. 1865–67. zastupnik je riječkoga Kaptola u Hrvatskom saboru te član riječkoga gradskog zastupstva. Bio je gorljiv rodoljub i borac za hrvatska prava. God. 1866. član je izaslanstva koje je nosilo adresu Hrvatskog sabora caru u Beč. — Fiaminov pretežito prevoditeljski književni rad nastao je u okviru hrvatskoga preporodnoga gibanja i težnje da se europski kulturni duh prijevodima odabranih naslova približi hrvatskoj sredini. Pučkoprosvjetno, povijesno i vjersko štivo prevodio je s talijanskog, francuskog, njemačkog i latinskog jezika: Mladić uputjen na dobrotu, nauku i rad (Rijeka 1868) i Poštenjak iliti pravice i dužnosti (Rijeka 1869) C. Cantùa, Kršćanske molitve N. Tommasea (Kraljevica 1874), Dobro ili zlo P. Mantegazze (Kraljevica 1874, 18772), Dva govora otca Bourdaloua (Prebrani govori otca Bourdaloue, 1–3; Kraljevica 1874, 1875, 1877), Zgode Telemaka, Ulisova sina F. Fénelona (Zagreb 1879; Draškovićeva nagrada Matice hrvatske), Ksantipa, vesela igra u jednom činu H. Littrowa (Sušak 1880), Katilinina urota G. Salustija Krispa (Sušak 1881). Njegovo izvorno djelo Radnja čovjeku dužnost i blagodat (1870) ne očituje samo autorovu pučkoprosvjetiteljsku nakanu nego ga otkriva i kao vrsna mislioca koji svoje spoznaje o čovjekovoj materijalnoj i duhovnoj kulturi oblikuje u povijesnu antropološko-sociološku raspravu. Manji prinosi tiskani su mu posmrtno u periodicima Mali dobrotvor (1901–02), Jurina i Franina (kalendar, 1926), Narodni val čovječnosti, pravice i slobode (1927), Hrvatsko selo (1944). Kao pripadnika riječke filološke škole i Kurelčeva učenika Fiamina su suvremenici cijenili ne samo poradi prosvjetiteljsko-odgojnih odlika njegova djela, nego i zbog dotjerana jezičnog izričaja (H. Badalić). Kasnija je kritika bila oštrija, pretpostavljajući mu Kurelca i po nadarenosti i po jezičnom ukusu (M. Deanović).
DJELA: Radnja čovjeku dužnost i blagodat. Zagreb 1870.
LIT.: (I. Perkovac): Književne viesti. Vienac, 2(1870) 10, str. 143–144. — I. B.: Dva govora otca Bourdaloua hrvatski preodjenuta od Ivana Fiamina. Primorac, 2(1874) 50, str. 2. — Molitva Nikole Tommasea u prievodu Ivana Fiamina. Obzor, 6(1876) 289, str. 3. — H. Badalić: Ivan Fiamin. Vienac, 14(1882) 27, str. 425–427. — (Nekrolozi): Dom in svet (Ljubljana), 3(1890) 6, str. 191–192; Hrvatska, 5(1890) 96, str. 2; 98, str. 2; Ljubljanski zvon, 10(1890) 6, str. 380–381; Narodne novine, 56(1890) 97, str. 2; 100, str. 2; Naša sloga, 21(1890) 18, str. 2; Vienac, 22(1890) 18, str. 286; Danica (koledar), 1891, str. 73–77. — Ivan Fiamin. Mali dobrotvor, 7(1901–02) 6, str. 92. — I. Milčetić: Fran Kurelac Ivanu Fiaminu. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1907, 5, str. 300–302. — B. Budisavljević: Pet pisama Frana Kurelca Ivanu Fiaminu. Savremenik, 6(1911) 12, str. 689–694. — V. Spinčić: Crtice iz hrvatske književne kulture Istre. Zagreb 1926. — S. Ilijić: Franjo Ravnik i Ivan Fiamin. Obzor, 73(1932) 273, str. 3. — R. Linić: Ivan Fiamin. O stogodišnjici njegova rođenja. Ibid., 74(1933) 273, str. 2. — V. Car Emin: Stara Opatija. Svijet (New York), 25(1936) 9197, str. 2. — M. Deanović: Cesare Cantù u odnosu prema Hrvatima. Rad JAZU, 1951, 285, str. 5–51. — Rijeka. Zbornik. Zagreb 1953. — N. Žic: Prevodilački književnik Ivan Fiamin. Glas Istre, 12(1955) 29, str. 4. — V. Antić: Pisci. Rijeka. Zavičaj. Rijeka 1965, 37–38. — Z. Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb 1978.
Branko Pleše i Redakcija (1998)