FILAKOVAC, Vladimir

FILAKOVAC, Vladimir, slikar (Brod na Savi, 9. III. 1892 — Zagreb, 22. XI. 1972). Gimnaziju polazio u Vukovaru i Osijeku. U to vrijeme počeo je slikati uz tamošnje slikare D. Melkusa, D. Markovića i D. Renarića. Od 1911. studirao i 1916. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti, gdje su mu profesori bili T. Zemplényi i D. Pilch. Mobiliziran je 1916. i dodijeljen 78. pukovniji u Osijeku kao vojni slikar; godinu dana provodi na ruskoj fronti. Nakon rata vraća se u Osijek, od 1921. do 1923. studijski boravi u Beču. U Osijeku živi do 1930, kada odlazi u Beograd. Radi u uredništvu časopisa Ilustrovano vreme, suosnivač je humorističkog lista Ošišani jež, a 1940/41. izvanredni je profesor beogradske Akademije likovnih umetnosti. U Zagreb se preselio 1941. Radio je kao gimnazijski nastavnik u Osijeku (1942), Sisku (1946) i Zagrebu (1947) te kao ilustrator u HIBZ (1943) i Nakladnom zavodu Hrvatske (1945). Od 1948. do umirovljenja 1962. bio je redoviti profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. God. 1971. izabran je za člana međunarodne rimske akademije »Tommaso Campanella«. U početku F. slika suzdržanom paletom, ističe se kao »majstor tamnog tona, profinjenog odnosa crnog, sivog i bijelog s okerom ... što je lijepi pendant münchenskom tonskom studentskom slikarstvu Račića, Kraljevića i Becića« (M. Peić). U budimpeštanskom razdoblju otkriva puni sjaj crnine slikajući dvije teme: žene i životinje. Nastaju zrela ostvarenja – slike u ulju Kavana u Budimpešti (1912), Autoportret (1913), Mladi Englez sa šljemom (1913), crtež Portret slikara Padue (1913). Crtačku virtuoznost doseže u krokiju. Kao vojni slikar izveo je mnogo crteža s bojišta u Galiciji, Bukovini i Besarabiji, slikao strahote rata i ljudsku patnju; najpoznatiji su crteži iz Černovice i Ravanče te slika u ulju Crni vrh (1918). Vrativši se u Osijek, slika opet urbane teme (Doga na otomanu, Portret Rudolfa Povišila, 1919). Prijateljuje s kritičarom I. Gorenčevićem, koji u njegovu slikarstvu vidi »nešto iskonsko, divlje i snažno, bohemsku raspojasanost«. Za boravka u Beču F. izvodi crteže s motivima tamošnjih ulica, kavana i uopće života onovremenog Beča. Slika dominantom sivog tona (Ulica u Beču, Kapucinska grobnica, 1921; Mrtva priroda s pecivom, Mrtva priroda sa staklenkom), radi litografije (Pogled iz Café Museuma). Objavljuje crteže i grafike u bečkoj reviji Die Muskete. U drugom osječkom razdoblju (1923–30) u stvaralačkom je naponu. Slika krajolike pastoznih nanosa boje (Stara Drava, Stara Drava zimi, 1924); potvrđuje se kao jedan od najvećih hrvatskih slikara animalista (Mrtva šljuka, Na strvini, Tigar, Veprovi u šumi, 1924). G. Krklec u to doba piše da je F. dao »dušu našeg slavonskog, bačkog i baranjskog pejzaža, jednu radosnu i zanosnu pjesmu šume, punu ptica i jelena, konje na obalama, lovce, vode i njive«. God. 1924. F. je naslikao Siestu, jednu od svojih ključnih slika, za koju je dobio visoku ocjenu na međunarodnoj izložbi u Rijeci 1925. Slikana tonski, izvanredne je likovnosti i puna erotskog naboja, s efektnim detaljem ženskih nogu s crnim čarapama. Nakon tog uspjeha slijedile su brojne narudžbe za portrete iz Trsta, Rijeke, Opatije i Osijeka. Ističe se portret glumice Grete Kraus (1926). Paleta mu postaje svjetlija i pastoznija, mijenjajući izraz prema fovizmu koji će uslijediti oko 1930; promjenu već pokazuje Ležeći poluakt iz 1928. U Beogradu sasvim prihvaća kolorizam, a najuspjelije su mu slike iz tog razdoblja Intérieur s djecom (1934), Portret supruge (1934) i Djevojčica s mačkom (1936), rađene širokim potezima čistih boja. Bavio se i zidnim slikarstvom te je 1939. u zgradi Narodne skupštine u Beogradu izveo veliku fresko-kompoziciju. Sljedećih desetljeća u Zagrebu Filakovčev slikarski izraz ostaje u okvirima kolorizma iz beogradskog razdoblja (Konjanik, 1962; Portret snahe Ivanke u zelenom, 1965). Uz B. Deškovića, F. je jedan od naših najboljih kipara animalista; modelirao je male formate u glini (Lav, Leopard s plijenom, Jelen riče, Mačka, Tigrica s malima). Bio je izvrstan karikaturist (radove objavljivao najviše u Ošišanom ježu), bavio se također ilustracijom i opremom knjiga. Prvi je put skupno izlagao u Budimpešti 1912. te od tada sudjelovao na brojnim izložbama različita karaktera, tako s osječkim umjetnicima u Novom Sadu (1920), Vinkovcima i Zemunu (1921), na izložbama jugoslavenske grafike u Pragu i Plzeňu (1926), izložbama jugoslavenskih umjetnika u Beogradu (1933, 1935–36, 1937), izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938/39), izložbi hrvatske umjetnosti u Berlinu (1943), izložbama ULUH-a (1946–49) i dr. Samostalno je izlagao u Zagrebu 1913, 1939 (dvije izložbe, jedna s Romanom Petrovićem), 1942, 1950 (s Lj. Šestićem i Z. Lukinovićem), 1967. i 1971, Vukovaru 1913, 1920. i 1967, Osijeku 1919, 1923, 1929, 1939, 1956 (s Ljerkom Filakovac), 1967. i 1972 (retrospektiva), Đakovu 1924, Beogradu 1926, 1934. i 1938, Pazinu i Vinkovcima 1967. te Slavonskom Brodu 1970. Pisao o karikaturi (Reč i slika, Beograd, 1926, 8). Njegova se djela većinom nalaze u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku i u posjedu članova obitelji Filakovac u Zagrebu.