FILELFO, Ksenofont, kancelar Dubrovačke Republike (Firenca, 25. III. 1433 — Dubrovnik, 27. VIII. 1470). Sin humanista Francesca i brat Giana Marija. Nakon prvih godina provedenih u Firenci, gdje mu je otac bio profesorom grčke i latinske književnosti, s obitelji, nakon kraćih boravaka u Sieni, Bologni i Paviji, seli 1439. u Milano. Tu će, u ozračju milanskog dvora vojvode Francesca Sforze, uz kojega mu se otac trajnije vezao, steći humanistička znanja iz grčke i rimske književnosti, filozofije i povijesti. Kao devetnaestogodišnjak napušta obitelj te u Rimu 1452. stupa u službu mantovanskog biskupa Cavrianija Galeazza u čijem će društvu putovati Italijom. Vrativši se nakratko ocu u Milano, ne nalazi smirenje pa opet luta apeninskim prijestolnicama. U Mlecima 1459. prihvaća prijedlog nekog Dubrovčanina i odlazi u Dubrovnik kako bi se zaposlio kao kancelar Republike. U travnju 1460. Senat je potvrdio njegov izbor budući da je zadovoljavao uobičajene uvjete: posjedovao je dobru opću humanističku naobrazbu, poznavao grčki i latinski jezik te imao kaligrafski rukopis. Uz to je bio stranac što je također bio uvjet Velikog vijeća. Filelfov će izbor poduprijeti i preporuka milanskog vojvode. Njegovim izborom Republika je – potaknuta velikim priljevom pučanstva zbog turskog prodiranja u zaleđe, što je uzrokovalo porast neriješenih predmeta – povećala broj svojih latinskih kancelara s četiri na pet. U tom će zvanju F. ostati do kraja života. Na samom početku karijere otac ga pismom potiče na savjesnost i poslušnost Republici. Samo nekoliko mjeseci po dolasku F. se oženio 1460. Dubrovkinjom Giaccominom Turčinović. Ipak, čini se da se novi kancelar nije odmah najsretnije uklopio u život grada, pa milanski vojvoda 1462. intervenira u Senata u njegovu korist. Uostalom, tadašnji je Dubrovnik bio prožet strahom pred turskom navalom, opsjedan kužnim bolestima i zaplašen prekomorskim križarskim tlapnjama. Republika, u nikad više dosegnutom naponu izgradnje utvrda, pribjegava štednji pa smanjuje i plaće svojim službenicima. To će pogoršati ionako težak materijalni položaj Filelfove obitelji, jer na poslovnom planu on nije imao uspjeha, a izgubio je i troje prve djece, odmah nakon poroda. Potresnim pismima ocu oslikava svoje teške prilike, među kojima se izdvaja 1464. tugovanje nad pobjeglom robinjom, Ukrajinkom Katarinom. Zbog dubrovačkog običaja da neke diplomatske misije ne povjerava vlasteli, F. je više puta putovao kao poklisar Republike. God. 1461. bio je poslan napuljskom kralju Feranteu, čemu je vjerojatno pridonijela činjenica da je bio u dobrim odnosima s milanskim vojvodom, kraljevim saveznikom. Dvije godine kasnije odlučeno je da se kancelar izašalje milanskom i modenskom vojvodi, ali se pouzdano ne zna je li misija izvršena. Kao poklisar F. će poslije putovati 1463. u Budvu, te 1466. u Kotor i Korčulu. God. 1467. boravi u Ferrari radi liječenja. Njegove planove o povratku u Italiju prekinula je smrt. Na temelju raspoloživih izvora, nije moguće odčitati veći Filelfov prinos intelektualnom zrenju predrenesansnog Dubrovnika, a ni stalni očevi poticaji nisu potaknuli njegov znatniji interes za dubrovačku starinu.
LIT.: F. Filelfi: Epistolarum familiarium libri XXXVI ex eius exemplari transumpti. Venetiis 1502. — F. Gabotto: Senofonte Filelfo a Ragusa. Archivio storico per Trieste, l’Istria e il Trentino (Roma), 1889–95, 4, str. 132–138. — N. Pelicelli: Della Raguseide e Storia di Ragusa, opere inedite di Gian Mario Filelfo. Parma 1902, 9, 14–17, 25, 35. — Isti: Due opere inedite di G. M. Filelfo. La Raguseide e Storia di Ragusa. Rivista dalmatica, 3(1902) V/1, str. 5–33. — C. Jireček: Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 26(1904) str. 197–198. — J. C. Engel: Povjest Dubrovačke Republike. Dubrovnik 1922, 114. — G. Marotti: Il testamento di Senofonte Filelfo (23. 8. 1470), cancelliere della republica di Ragusa. Sanctus Blasius, 2(1939) 4, str. 30–31. — I. Božić: Pojava humanizma u Dubrovniku. Historijski pregled (Beograd), 2(1955) 1, str. 11–12. — Isti: Dubrovački kancelar Ksenofon Filelfo. Zbornik Filozofskog fakulteta (Beograd), (1967) IX/1, str. 225–245. — M. Spremić: Dubrovnik i Aragonci. Beograd 1971.
Ivica Prlender (1998)
