FILIPOVIĆ, Vlatko, filmski redatelj i scenarist (Hutovo, 11. III. 1936). Diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na filmu je od 1961, isprva asistent redatelja na igranofilmskim projektima, a zatim radi na dokumentarnim filmovima. Najpoznatiji iz tog žanra jesu: U zavjetrini vremena (1965) i Hop-jan (1967), te Zemlja neretljanska (1968). Riječ je o poetskim esejima koji istražuju načine čovjekova opstanka u okrutnu prirodnom okolišu. Također je autor kratkometražnih dokumentaraca Punta velikog mora (1966), Surove dijagonale (1967) i Dijalog (1970). Na igranom filmu debitirao je 1969. cjelovečernjim uratkom, kojemu je i scenarist, Moja strana svijeta. To je film dokumentarističkog postupka, smješten u ambijent hercegovačkoga krša. Ponovno se tematizira čovjekova borba za opstanak, naglašuju ambijent i ljudske strasti. Sljedeći cjelovečernji ostvaraj je ekranizacija romana A. Vuletića, koji je i scenarist, Deveto čudo na Istoku (1972), film koji problematizira čovjekovu potragu za identitetom. Nakon duge stanke, 1982. realizirao je treći igrani film, Nastojanje, u kojem napušta prijašnju opterećenost literaturom, zadržavajući prepoznatljivu vizualnu istančanost. Od 1976. bio je umjetnički direktor produkcijske kuće »Sutjeska-film« te profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Za rata u BiH 1990-ih snimao je dokumentarne filmove.
LIT.: P. Volk: Istorija jugoslovenskog filma. Beograd 1986.
Damir Radić (1998)
