FILIPPI, Piero, pjevač, tenor (Muggia kraj Trsta, 29. VI. 1927). Pjevanje učio u Trstu u Mira Lozzija. Od 1944. član opernog zbora tršćanskog Teatra Verdi u kojemu je debitirao solistički 1947. ulogom Melota (R. Wagner, Tristan i Izolda) i nastavio nastupati isprva u sporednim tenorskim ulogama opernog repertoara. U Hrvatsku je došao 1954. i tijekom jedne sezone bio članom opere HNK u Osijeku, gdje je ostvario šest glavnih uloga. Nakon audicijske predstave u Zagrebu u ulozi Don Joséa (G. Bizet, Carmen) 1955, M. Sachs ga je angažirao za stalnog člana zagrebačke Opere što je ostao do odlaska u mirovinu 1983. Nastupati je nastavio do 1990. Tijekom karijere ostvario je osamdesetak, pretežito glavnih tenorskih uloga, većinu na hrvatskim pozornicama a manji dio na sceni ljubljanske opere te talijanskih kazališta u Trstu, Bologni, Parmi, Napulju, Reggio Emiliji, Modeni, Piacenzi. U Italiji je pjevao Putnika na praizvedbi opere Elisabetta (G. Viozzi) 1971. te Laubardemonta na praizvedbi Đavola iz Louduna (K. Penderecki) 1974. i zatim Sergeja u Katarini Izmajlovoj (D. D. Šostakovič) prigodom gostovanja ansambla zagrebačke Opere u Teatro San Carlo u Napulju, 1964. Za kreacije Canija (R. Leoncavallo, Pagliacci) i Hermana (P. I. Čajkovski, Pikova dama) u HNK u Zagrebu dobio je 1966. Nagradu Milke Trnine. Tenor izražajne snage, glasovne širine i sjaja, dotjerane vokalne tehnike, obdaren uz to muzikalnošću i smislom za glumu, impozantan pojavom i gestom, svoje je uloge oblikovao dramatski proživljeno dominirajući scenom. Najbolja su mu ostvarenja složeni, vokalno i interpretativno zahtjevni likovi, osobito u djelima suvremenijih autora, posebno hrvatskih, od kojih je prvi tumačio Menenija (S. Šulek, Koriolan) 1958, Marka Pola (I. Tijardović, Marko Polo) 1960, Čovjeka Adama (S. Bombardelli, Adam i Eva) 1967, Nadu (M. Kelemen, Opsadno stanje) 1971. Među njegove uspjele kreacije svjetskog repertoara ubrajaju se Cavaradossi, Des Grieux, Luigi i Rodolfo (G. Puccini, Tosca, Manon Lescaut, Plašt i La Bohème), Turiddu (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Don Carlos, Fenton, Izmajl, Alfredo i Manrico (G. Verdi, Don Carlos, Falstaff, Nabucco, Traviata i Trubadur), Jason (L. Cherubini, Medeja), Andrea Chenier (U. Giordano, Andrea Chenier), Samson (C. Saint-Saëns, Samson i Dalila), Faust (C. Gounod, Faust), Englez (J. Ibert, Angelique), Walther von Stolzing i Erik (Wagner, Majstori pjevači i Ukleti Holandez), Max (C. M. Weber, Strijelac vilenjak), Bobčinski (W. Egk, Revizor), Lenski (Čajkovski, Evgenij Onjegin), Pjer Bezuhov (S. S. Prokofjev, Rat i mir), Dimitrij, Galicin i Andrej (M. P. Musorgski, Boris Godunov i Hovanščina), Indijski gost (N. A. Rimski-Korsakov, Sadko), Steva, Tihon i Luka Kuzmič (L. Janaček, Jenufa, Katja Kabanova i Iz mrtvog doma), Andrej (E. Suchon, Vrtlog), Peter Grimes (B. Britten, Peter Grimes). Od uloga u djelima hrvatskih skladatelja na snimkama HRT zabilježeni su Adel i Ivo (J. Hatze, Adel i Mara i Povratak) i Ivo (I. Brkanović, Ekvinocij), a značajne su i Sokolović te Juranić (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), Petar Kulušić i Dalion (J. Gotovac, Mila Gojsalića i Dalmaro), Ferdinand (Šulek, Oluja), Vukosav i Porin u koncertnoj izvedbi (V. Lisinski, Ljubav i zloba i Porin), Nesreća, Markiz, Đavo (B. Bersa, Postolar od Delfta). Na LP ploči tvrtke Philips snimljena je njegova izvedba Fome Nazariča (Rimski-Korsakov, Sadko).
LIT.: U. Prevoršek: Giuseppe Verdi, Falstaff. Delo (Ljubljana), 5(1963) 10. XI, str. 5. — F. Canessa: Caterina Ismailova e i suoi delitti. Il mattino (Napoli), (1964) 14. II. — H. Schneiber: Generalprobe für Wien. Kurier (Wien), (1966) 26. VI. — A. Tomašek: Luksus u repertoaru. Vjesnik, 27(1966) 13. X, str. 5. — F. Venturini: Caterina Ismajlova di Dimitri Sciostakovic. Il cittadino (Genova), (1967) 26. III. — A. Peresson: La Caterina Ismajlova resa nei suoi valori espressionistici. La Voce del Popolo (Trieste), 25(1969) 26. I, str. 5. — C. G.: Un caloroso successo saluta il ritorno di Kovantscina. Il Piccolo (Trieste), 90(1971) 21. III, str. 9. — Ž. Repanić: Revija pjevača. Slobodna Dalmacija, 32(1974) 9. VIII, str. 4.
Marija Barbieri (1998)
