FIŠER, Ernest

FIŠER, Ernest, pjesnik, književni i likovni kritičar (Zagreb, 2. V. 1943). Gimnaziju je završio 1961. u Varaždinu, Pedagošku akademiju (smjer likovnih umjetnosti) 1963. u Čakovcu, a jugoslavenske književnosti i jezike te filozofiju diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1981. Radio je kao likovni pedagog u Domašincu (1963–65), potom je profesionalni novinar u čakovečkom tjedniku Međimurje (1966–71) i urednik Radiostanice Čakovec (1969–71) te urednik svih izdanja Kulturno-prosvjetnog društva »Zrinski« u Čakovcu (1971–72). Kao urednik u izdavačkom odjelu Tiskarsko-izdavačkog zavoda »Zrinski« u Čakovcu (1972–79) napisao je predgovore i priredio za tisak stotinjak knjigâ suvremenih hrvatskih pisaca. Od 1979. djeluje u Varaždinu; arhivski je djelatnik u Povijesnom arhivu (1979–82), profesionalni urednik časopisa Gesta (1982–87) i direktor u Narodnom kazalištu »August Cesarec« (1985–87), zatim je ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović« (1987–91), a od tada direktor i glavni urednik županijskog tjednika Varaždinske vijesti. — Pjesmama se javio 1959. u zagrebačkom časopisu Polet. Potom objavljuje poeziju, književne i likovne kritike, studije, eseje te novinske polemike i članke u Studentskom listu, Vjesniku, Kolu, Republici, Životu, Telegramu, Forumu, Reviji, Oku, Gesti, časopisu Kaj. Jedan je od pokretača Međimurskoga kalendara (1969) i Kajkavskog kalendara (1970–72) koji je 1972. bio sudski zabranjen. Sastavljač je prve Antologije hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (Zagreb 1976) i zajedničke knjige sedmoro pjesnika Zastori kiše (Varaždin 1976), a kao glavni urednik uređivao je i Kaj (1990–93). Već u prvim trima samostalnim zbirkama (Nagrizeni anđeo, Drugi silazak, Ishodišta), napisanima na hrvatskom štokavskom standardu, njegova poezija »zadobivala je znakove konzistentne, rano iskazane poetike individualnoga iskustva« (Z. Kovač), utemeljene na svojevrsnoj kontaminaciji krugovaške tradicije »egzistencijalnog koncepta pjevanja« (Z. Zima) i »razlogovskog načina mišljenja i pisanja« (S. Mijović Kočan). Prvom kajkavskom zbirkom Morje zvun sebe... F. u suvremeno hrvatskokajkavsko pjesništvo uvodi pjesmu u prozi, »autentičan lirski zapis, a prije svega jedan osjećaj suvremenoga komuniciranja sa svijetom« (B. Bošnjak). Izgubivši zarana iluzije »u prevratnu moć pjesničke riječi« (I. Mandić), F. u kasnijim zbirkama (Sjeverozapad, Otisci) opstojnost vlastite poetike potvrđuje mislenom strogošću, idejnotematskom ekskluzivnošću i jezičnom slojevitošću svojih štokavskih i kajkavskih pjesama. Zastupljen je u više antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva, npr. u Mihalićevoj antologiji Novi hrvatski pjesnici (Zagreb 1968), Skokovoj antologiji kajkavskog pjesništva Ogenj reči (Zagreb 1986), Sanader-Stamaćevoj antologiji suvremene ratne lirike U ovom strašnom času (Zagreb 1992). Kao kritičar, F. u knjizi Dekantacija kajkaviana prvi u nas tematizira revitalizaciju suvremenoga hrvatskokajkavskog pjesništva. Prateći likovnu umjetnost u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u studiji Barokni iluzionizam Ivana Rangera utvrđuje prvenstvo tog slikara u hrvatskom pejzažnom slikarstvu, a u likovnoj monografiji o Slavku Stolniku otkriva stilsku zasebnost njegova slikarskog opusa u odnosu na podravsku naivu i tzv. hlebinsku školu.