FOCONIO, Ivan Dominik

FOCONIO, Ivan Dominik (Fakonij, Foconio, Foconius, Fregonius, Malcotus, Malquotus, Marcot, Mariottus; de Seraphinis), nadbiskup (Venecija, oko 1541 — Venecija, 2. VIII. 1602). Školovao se zacijelo u školama Dominikanskog reda, kojemu je pripadao (član mletačkog samostana strožeg obdržavanja redovničkih pravila u Muranu) te postigao doktorat iz teologije. Predavao je zatim, vjerojatno u istim školama, teologiju i Sv. pismo. Kad splitski nadbiskup A. Michieli nije htio poći u Split, F. je 1575. imenovan naslovnim korintskim nadbiskupom i Michielijevim koadjutorom s pravom nasljedstva. Redovitim splitskim nadbiskupom postao je 1582. Svom je odlučnošću provodio tridentske reforme, što je nakon pohoda papinskog pohoditelja Augustina Valiera dalmatinskim biskupijama pod mletačkom vlašću (1579) još više pojačao. Tim je od početka izazivao otpore. O njegovoj učenosti i kreposnom životu izražavali su se pred spomenutim pohoditeljem vrlo pohvalno čak i protivnici, ali su se već tada žalili na njegovo preponosno držanje, pretjeranu zahtjevnost i oštrinu u kažnjavanju. Nakon Valierova odlaska nailazio je na sve žešće protivljenje nekih kanonika, kojima se na čelo stavio kaptolski arhiđakon N. Alberti, i plemićkog vijeća, u kojemu je tada glavnu riječ imao arhiđakonov brat M. Alberti. Oni su ga optuživali pred vrhovnim crkvenim vlastima u Rimu i državnim u Veneciji. Zbog tih sporova više je puta putovao u Veneciju i u Rim (1578, 1585, 1589, 1591–93). Zbog ispitivanja svjedoka i boljeg uvida u prijepore u Splitu je ljeti 1591. kao papin povjerenik boravio porečki biskup Cesare de Norres. F. je u Rimu 1592. konačno opravdan od optužbi. Kako bi se lakše umirili njegovi protivnici i riješili preostali manji sporovi, odlučeno je na poč. 1593. da ga na povratku iz Rima doprati zadarski nadbiskup Molino. Međutim, Molino se u Splitu uzalud trudio. Foconija su opet optuživali u Rimu i Veneciji te tražili njegovo smjenjivanje. U borbu protiv nadbiskupa uspjeli su uključiti i Poljičane, pa i turskog agu u Klisu. Zbog toga je on 1596. ponovno otputovao u Veneciju, gdje se žalio vrhovnim mletačkim vlastima. Senat je tada, uz papin pristanak, odredio dvojicu članova Vijeća mudraca, koji su tijekom četiriju godina uspjeli riješiti većinu spornih točaka. Međutim, splitski izaslanici su, tomu usprkos, pred samim duždom izjavili da će nadbiskup, ako se vrati u Split, biti ubijen. Poslije toga je on, nalazeći se 1600. u Rimu u službenom posjetu papi, podnio ostavku, zatraživši da se prije riješe preostali prijepori i njemu pruži zadovoljština. U čekanju rješenja zatekla ga je smrt u muranskom dominikanskom samostanu, u kojemu je proboravio posljednjih šest godina života. — M. Barada je, pišući bez novih istraživanja, svu tu borbu prikazao odviše jednostrano, svaljujući gotovo svu krivicu na Foconija. Da to nije opravdano, dokazuje činjenica da su se dijelom iste osobe oborile i na sljedećega nadbiskupa M. de Dominisa, koga su u početku s oduševljenjem primili. Ta dva nadbiskupa bila su inače slična po velikoj učenosti, ali i samouvjerenoj odlučnosti u provođenju reformi i sklonosti pretjerivanju, što tadašnja konzervativna splitska okolina nije podnosila. F. je inače poduzimao mnoge korisne pothvate. Pokušao je popraviti materijalno stanje svojih kanonika. Nastojao je da se mladi redovnici iz pokrajine nakon viših nauka u inozemstvu vrate i rade u domovini. Pokušavao je uz posredovanje Svete stolice postići u nadvojvode Karla da uskoci ne napadaju Turke u Solinu, jer su se onda oni osvećivali nadbiskupovim seljacima u Sućurcu (1585. i 1586). Već prije 1579. dva puta je službeno obišao župe na mletačkom području, a svećenike s turskog područja iz Poljica i Radobilje, kamo nije smio doći, više je puta okupio u nedalekom Omišu. Prvih godina svoje službe u Splitu osnovao je poljičko-radobiljski dekanat zbog posebnih prilika u tom kraju. Baradina pretpostavka da je radio na potiskivanju glagoljice u Poljicima nema nikakva oslonca u poznatim povijesnim vrelima, jer F. nije izrekao kazne protiv poljičkog svećenika Pavla Sirotkovića zbog glagoljice, nego zbog njegovih čina koje je smatrao nezakonitima (neovlašteni blagoslov nove crkve i sl.). Održao je tri biskupijske sinode (jednu prije 1579, drugu 1579. u nazočnosti papinskog pohoditelja Valiera i treću 1581), a bio je 1587. sazvao pokrajinski koncil, posljednji u povijesti Splitske nadbiskupije, koji se, međutim, razišao neobavljena posla. Za toga neuspjeloga koncila dao je obaviti rekogniciju relikvija sv. Feliksa u splitskoj crkvi sv. Frane. U Vatikanskomu arhivu čuvaju se četiri njegova izvješća o stanju nadbiskupije. Prema izričitoj papinoj naredbi otvorio je 1581. sjemenište, prvo u Dalmaciji, ali ga je nakon desetak godina morao zatvoriti zbog nedostatka sredstava i prikladnih profesora.