FONTANA

FONTANA, građanska, a od XIX. st. plemićka obitelj. Podrijetlom iz Bergama, odakle se u XVIII. st. u Dalmaciju doselio Jakov Dominik, koji je bio u službi plemićke obitelji Manfrin u Ninu. Njegov sin Ivan Krstitelj rodio se 1768. u Šibeniku, gdje je Vicko 1807. općinski vijećnik te 1819. član uprave Javne dobrotvornosti. Frano, sin Ivana Krstitelja, odselio se u Ameriku. Njegov brat Antun (umro 1874) bio je odvjetnik u Šibeniku i član uprave Javne dobrotvornosti 1856–58. Bio je član Narodne stranke u Dalmaciji i nakon njezine pobjede na izborima za Dalmatinski sabor (1870) član Odbora za sastavljanje adrese caru Franji Josipu I, nakon njegova poziva da Dalmatinski sabor pošalje zastupnike u Carevinsko vijeće. S bratom Josipom Franom (1806–1883) nastojao je urediti i razviti obiteljski posjed u Zablaću kraj Šibenika, gdje su posjedovali solanu i ljetnikovce. Obitelj je u Zablaću dala podići kapelu sv. Ivana Krstitelja po nacrtima P. Bionija (1837); svečevu oltarnu sliku naslikao je 1847. F. Salghetti Drioli. I Josip Frano bio je pravnik i mnogo godina u sudačkoj službi, uglavnom u Zadru. God. 1850. na čelu je odbora koji je izradio prijedlog novog ustrojstva sudova u Dalmaciji. U Zadru je bio član uprave političkog društva Slavjanska lipa osnovanog 1848. God. 1853–66. predsjednik je pokrajinskog suda u Veroni, a od 1867. do umirovljenja 1869. predsjednik Prizivnog sudišta za Dalmaciju u Zadru. God. 1861. podijeljeno mu je austrijsko viteštvo i grb, a 1867. i naslov kraljevskoga tajnog savjetnika. Nakon umirovljenja posvetio se politici. Kao član Narodne stranke bio je zastupnik Šibenika u kuriji gradova Dalmatinskog sabora 1870–76, a 1873. izabran je mjesto P. Budmanija za zastupnika i predsjednika Kluba zastupnika iz Dalmacije u Carevinskom vijeću u Beču. Kada su 1873. on i ostala četvorica zastupnika iz Dalmacije glasovali za Zakon o izravnim izborima za Carevinsko vijeće, sukobili su se s Narodnom strankom koja se protivila donošenju Zakona. Petorica su tada utemeljila Narodno-sredinjačku stranku i pokrenula glasilo Zemljak. Kada je 1876. prestala djelovati Narodno-sredinjačka stranka, Josip Frano se vratio u Narodnu stranku. God. 1869. odgovorio je polemičkim spisom Risposta all’opuscolo di Niccolò Tommaseo Il Monzambano e Sebenico (Firenca 1869) na spis N. Tommasea Il Monzambano e Sebenico, Italia e Dalmazia (Firenca 1869) u povodu sukoba posade talijanskoga ratnog broda »Monzambano« s policijom i građanima Šibenika u noći 31. VII. 1869. Izdao je stručnu raspravu o zemljišnim knjigama Dei libri fondiari e della Istruzione (Firenca 1871). Ženski član obitelji, Elena, pisala je stihove. Izdala je tiskom prigodni spjev Entrando solennemente dalla sede vescovile di Sebenico alla arcivescovile metropolitana di Zara l’illustrissimo e reverendissimo monsignore Pietro Doimo Maupas (Zadar 1862). Ivan Krstitelj (nakon 1832–1916), doktor prava, sin Josipa Frane, bio je odvjetnik u Šibeniku, a povremeno je obnašao i neke javne dužnosti. God. 1866. član je osnivačkog odbora tamošnje Narodne slavjanske čitaonice. Pred izbore za Dalmatinski sabor 1870, član je šibenskog izbornog odbora Narodne stranke. Nakon pobjede narodnjaka na općinskim izborima u Šibeniku 1873, izabran je za prisjednika općinskog vijeća. Kao član Narodne hrvatske stranke zastupnik je Šibenika i Skradina u kuriji vanjskih općina Dalmatinskog sabora 1889–95. U Zablaću je posjedovao ljetnikovac i mlinice za ulje, koje je nagrađeno brojnim medaljama i diplomama na gospodarskim izložbama. Posjed u Zablaću stekla je poslije obitelj Inchiostri, a dvor koji je obitelj posjedovala u Zlarinu obitelj Zuliani. — U Dalmaciji je u XIX. st. bilo u javnim službama više osoba s prezimenom Fontana, za koje nema dokaza da su bili u genealoškoj vezi sa šibenskom obitelji.