FORSTAL, Marko

FORSTAL, Marko (Forstall, Marcus), tajnik i historiograf obitelji Zrinskih (Irska, ? — ?, nakon 1671). Teologiju je završio s doktoratom te obukao augustinski habit, a bio je i profesor teologije. Postignuvši čast austrijskoga augustinskog provincijala, stupa u službu N. Zrinskoga kao privatni tajnik za plaću od 150 zlatnika godišnje te boravi uglavnom u Čakovcu. Prema S. Antoljaku, bio je »angažiran u važnim diplomatskim poslovima« te »vodio talijansku korespondenciju za Zrinske«. Nakon Nikoline smrti 1664. ostaje u službi njegova brata Petra. Na pobudu Nikoline udovice Marije Sofije de Löbl napisao je »kao tipičan predstavnik dvorske historiografije toga doba« (Antoljak) djelo Stemmatographia Mavortiae Familiae Comitum de Zrin. Prema F. Šišiću taj rukopis ne zaslužuje veću pozornost, iako je Forstalu na raspolaganju bio vrlo bogat obiteljski arhiv Zrinskih u Čakovcu te se on za njegovo sastavljanje služio »Csakatoriensis Pinacotheca« ili »Cartophilacuum Chacatoriensis«. Osim spomenutog rukopisa, koji se čuva među raritetima NSK, istonaslovni rukopis nalazi se i u fondu Marsigli u Sveučilišnoj knjižnici u Bologni. U dijelu obiteljskog arhiva Zrinskih – koji je bio zaplijenjen u Čakovcu, pohranjen nakon 1671. u Državnom arhivu u Beču, od 1936. u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, a nakon restitucije arhivske građe 1958. u HDA u Zagrebu – nalaze se pisma I. Lučića Forstalu 1666–68. Osim njih, u fondu obitelji Zrinskih sačuvani su i manji Forstalovi rukopisi: Pars Genealogiae Comitum a Zrin i La casa de Subich. U Kaptolskom arhivu u Splitu sačuvano je njegovo pismo I. Lučiću od 7. I. 1668. God. 1667. u službi Zrinskoga putuje u Veneciju gdje podastire isprave za priznanje i obnovu njihova mletačkog plemstva, kojemu su pripadali još od 1314. Uza spomenute dužnosti F. je od 1664. odgojitelj Petrova sina Ivana Antuna. Kada je tijekom zrinsko-frankapanske urote saznao za veze s Turcima bilo mu je to ipak neprihvatljivo. Sa zagrebačkim biskupom M. Borkovićem posredovao je 1670. između Petra Zrinskog i kralja Leopolda, a potom ga je Zrinski sa sinom Ivanom Antunom uputio u Beč kao svojevrstan zalog svojih dobrih namjera i lojalnosti prema Leopoldu.