FOTEZ, Marko

FOTEZ, Marko, redatelj, kazališni povjesničar, pisac i prevoditelj (Zagreb, 31. I. 1915 — Beograd, 3. XII. 1976). U Zagrebu je maturirao na Državnoj I. realnoj gimnaziji te studirao na Filozofskom fakultetu povijest hrvatske književnosti, hrvatski jezik i staroslavenski, hrvatsku povijest, češki i njemački jezik. Diplomirao je 1939, a doktorirao 1942. tezom o kazališnom reformatoru i književniku S. Miletiću. Tijekom studija bio je statist i epizodist u HNK te pomoćnik u kazališnom arhivu. Na njegov odnos prema kazališnoj povijesti i praksi utjecali su S. Batušić, B. Gavella, T. Strozzi. Tada se počeo baviti i publicistikom surađujući u Novostima, Jutarnjem listu, Komediji. Prvi je put režirao 1935. predstave Nadbiskupskog sjemeništa na Kaptolu (P. Petrović Pecija Čvor te F. Schwiefert Triput Margareta). Zahvaljujući seminarskom radu kod F. Fanceva, povijesno, književno i tekstološki upoznaje Držićevu komediju Dundo Maroje. Režirao ju je u zagrebačkom HNK 27. X. 1938. oslonivši se u svojoj adaptaciji na eruditni komediografski model. Izvornik je sažeo na tri čina, prilagodivši tome broj likova i dramske situacije, a intervenirao je i u Držićev jezik. Tako obrađena i prikazana Držićeva komedija postala je dijelom repertoara većine onodobnih kazališta, pobudivši zanimanje za kazališno praktično istraživanje starije hrvatske književnosti. Fotezovo književno i kazališno razmišljanje prožimale su povijest i suvremenost. Režijama i prerađivačkim zahvatima, poglavito u djela starijih hrvatskih pisaca, svjedočio je o njihovu estetskom vitalitetu, ističući ponajprije žanr i općepoznate teme. U zagrebačkom HNK postavio je Držićeva Plakira 26. V. 1943. i tekst Baron Tamburlanović nepoznatoga kajkavskog autora 24. I. 1940. Režirao je i opere (D. Cimarosa, Tajni brak; G. Rossini, Seviljski brijač). Odnos prema tradiciji hrvatskoga glumišta podrobno je pokazao u monografiji Stjepan Miletić i knjizi Theatralia, a spoznaje o europskom onodobnom kazalištu u knjizi Kazališni feljtoni. Kao ravnatelj drame u splitskom HNK 1940, u Osijeku 1941/42, kao prvi intendant zadarskoga kazališta 1945. i prvi ravnatelj hrvatske Drame u Rijeci 1948. režirao je Shakespeareovu Ukroćenu goropadnicu i Kako vam drago, Goetheova Fausta, Pirandellovu dramu Večeras improviziramo, Marulićevu Juditu, Gundulićevu Dubravku, Miletićeva Tomislava, Ogrizovićevu Hasanaginicu, Begovićevo djelo I Lela će nositi kapelin. U tim gradovima udomaćio je i Držićeva Dunda Maroja kao svoj temeljni prerađivačko-redateljski uspjeh, ali i ishodišno dramsko djelo hrvatske književne baštine. Tada je i urednik te osnivač više kazališnih listova u Splitu, Osijeku i Zadru, autor brojnih članaka u dnevnicima (Novo doba, Hrvatski list) šireći ideju da je kazalište umjetnička ali i odgojna institucija. Usporedo s redateljskom djelatnošću pisao je stihove (Pjesme lutanja), putopise (Mozaik), eseje i feljtone, a autor je i dviju drama, Ujak 1943. i Četvorka 1945, koje su izvedene u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Sarajevu, Pragu, Brnu i dr. Kraće je bio redatelj u Varaždinu 1948, a zatim u Beogradskom dramskom pozorištu 1948–53. Poslije prelazi u slobodnu umjetničku profesiju. I dalje prerađivačkim te redateljskim djelovanjem na Držićevim komedijama (Dundo Maroje, Plakir, Skup), odnosno na drami nepoznata autora Starac Klimoje F. poštuje žanrovske karakteristike djela, dok predstava postaje kulturološkim zrcalom razdoblja kojemu pripada. Režijama Držićeva Plakira 27. VII. 1951. i Shakespeareova Sna Ivanjske noći 18. VIII. 1954. u parku Gradac utemeljio je koncepciju festivala Dubrovačke ljetne igre i njegovih predstava na otvorenom prostoru. Također je uspostavio spoj s tradicijom hrvatskoga glumišta koju su najavili J. Bach i Strozzi. Na Lovrjencu je 6. VIII. 1952. postavio zapaženu predstavu Dubrovačkih ljetnih igara, Shakespeareova Hamleta. U razdoblju 1952–62. režirao je u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Sarajevu, Beogradu te u Poljskoj, Nizozemskoj, Engleskoj. Putovao je Europom i Amerikom te pisao o kazališnim zbivanjima u svijetu, među prvima je upoznao hrvatsku sredinu s mjuziklom. Proučavao je i povijest hrvatske dramske književnosti. U predgovoru zbornika Komedije XVII i XVIII stoljeća (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 20. Zagreb 1967) piše o starijoj hrvatskoj književnosti kao neodvojivu dijelu nacionalne kulture i stvaralaštva. Tim stavom F. je dokazao svoju pripadnost hrvatskoj povijesnoj i kazališnoj misli od Miletićeva vremena do suvremenosti. U praksi je to potvrdio također kao ravnatelj Drame HNK u Splitu 1967–69, gdje 11. XII. 1966. postavlja tragikomediju V. Stullija Kate Kapuralica. Posljednjih godina svoga kazališnog stvaralaštva režirao je Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika, za koje se dugo držalo da je Hektorovićevo, što je jedno od prvih novijih uprizorenja te kazališne vrste. Od 1974. viši je znanstveni suradnik u Zavodu za književnost i teatrologiju JAZU. Tada se povremeno bavio režijom recitala poezije na Dubrovačkim ljetnim igrama, pripremao se za postavu Palmotićeve Atalante koju je zamislio pred višestoljetnim kazalištem na Hvaru. Jedan od utemeljitelja skupa Dani hvarskoga kazališta, želeći naglasiti svoje gledište da su Hvar i Dubrovnik kolijevke hrvatske književnosti. Prevodio je također drame i prozu s njemačkog, talijanskog, češkog, ruskog i engleskog jezika; uredio je više književnih i kazališnih publikacija. Njegova ostavština pohranjena je u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a dijelom u Arhivu Dubrovačkog festivala.