FRANC, Tugomir, pjevač, bas (Zagreb, 8. II. 1935 — Beč, 5. I. 1983). Pjevanje učio u Zagrebu u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Z. Šira te na Muzičkoj akademiji u L. Vrbanića. Usavršavao se u Beču u Elisabeth Radó i E. Werbe. Debitirao 1958. u HNK u Osijeku četverostrukom ulogom demona u operi Hoffmannove priče (J. Offenbach), a u zagrebačkoj Operi prvi put nastupio 1959. kao Samuel (G. Verdi, Krabuljni ples). God. 1959. osvojio prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju u Bruxellesu; 1960, položivši audiciju pred H. von Karajanom, postao stalni član bečke Državne opere u kojoj je ostao do smrti te 1980. kao jedan od njezinih najmlađih članova dobio naslov Kammersänger. Nastupao je na svečanim igrama u Bayreuthu i Salzburgu te gostovao na opernim pozornicama u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Brazilu i Iranu. Stekao je ugled i kao oratorijski i koncertni pjevač nastupajući solistički redovito uz glasovirsku pratnju E. Werbe. God. 1968. postao je i članom Bečkih vokalnih solista, ansambla koji je osnovao E. Werba. Premda je stalnim angažmanom bio vezan za Beč, redovito je nastupao u Hrvatskoj kao operni i koncertni pjevač. U bečkoj je Operi ostvario 52 uloge i nastupio u više od sedamsto predstava. Obdaren snažnim, tamno obojenim glasom, velika volumena i uz to dojmljive pojave, osobito je uspješno kreirao basovske uloge u Mozartovim, Verdijevim i Wagnerovim operama. Najuspješnije su mu kreacije Ramfis i Kralj, Filip, Banco, Zaccaria i Sparafucile (G. Verdi, Aida, Don Carlos, Macbeth, Nabucco, Rigoletto), Timur (G. Puccini, Turandot), Alvise (A. Ponchielli, Gioconda), Seneca (C. Monteverdi, Krunidba Popeje), Rocco i Don Fernando (L. van Beethoven, Fidelio), Sarastro i Komtur (W. A. Mozart, Čarobna frula i Don Giovanni), Papa Pio IV (H. Pfitzner, Palestrina), Daland, Kralj Heinrich, Kralj Marke, Hunding, Titurel, Fasolt i Fafner (R. Wagner, Ukleti Holandez, Lohengrin, Tristan i Izolda, Walküra, Parsifal, Rajnino zlato i Siegfried), Arkel (C. Debussy, Pelléas i Mélisanda), Gremin (P. I. Čajkovski, Evgenij Onjegin), Mefistofele (C. Gounod, Faust), Don Basilio (G. Rossini, Seviljski brijač), Budivoj (B. Smetana, Dalibor), Truelove (I. Stravinski, Život razvratnika). Kao pjevač uglađene vokalne tehnike, jasne dikcije te sposobnosti da glasovni potencijal prilagodi zahtjevima stila i izraza bio je posebno cijenjen interpret vokalne lirike njemačkih (F. Schubert, R. Schumann), francuskih, hrvatskih i ruskih skladatelja. Snimio je na LP ploče inozemnih tvrtki više svojih opernih i oratorijskih uloga, među ostalima su snimci Aide pod ravnanjem L. Matačića, 1963 (Melodram). Posebno njemu posvećena ploča naslovljena je In memoriam Tugomir Franc (Preiser Records).
LIT.: R. List: Liederabend Tugomir Franc. Südost Tagespost (Graz), 18. XI. 1967. — K. Löbl: Lebendige Gebrauchsmusik. Express (Wien), 23. XII. 1968. — Prof. Schmidek: Schubert – Weg und Ziel. Volksblatt (Wien), 17. IV. 1969. — A. Seebohm: Schubert zu Ehren. Express, 18. IV. 1969. — Tugomir Franc – i dalje internacionalan. Večernji list, 14(1970) 3. II, str. 11. — K. Löbl: Mönch wurde König. Kurier (Wien), 28. V. 1972. — P. Lorenz: Tugomir Franc gab prachtvollen Liederabend. Wiener Zeitung, 3. XI. 1973. — N. Žličar: Čudesan glas Tugomira Franca. Slobodna Dalmacija, 31(1973) 20. VIII, str. 6. — A. Milanović (A. M.): Tugomir Franc. Sv. Cecilija, 53(1983) 4, str. 94.
Marija Barbieri (1998)
