FRANCHI, Anđeo (Angellus), nadbiskup (Dubrovnik, o. 1674 — Župa dubrovačka, 22. IX. 1751). Stupio u Franjevački red i postao član dubrovačke Provincije sv. Franje. Filozofsko-teološki studij započeo je u Dubrovniku, a dovršio u Italiji i kao svećenik uživao glas učena i vrsna propovjednika. Više godina proveo je u upravi matične Provincije, obnašajući različite službe i dužnosti; bio je povjerenik u provincijama sv. Franje i sv. Jeronima, kustod te provincijal 1716–19. u svojoj dubrovačkoj franjevačkoj redodržavi. Dubrovačka Republika imenovala ga je svojim službenim teologom, a kada se uplela u dug i zamršen spor oko nasljedstva između napuljskoga grofa Cifuentesa i dubrovačke obitelji Ohmućevića, uputila ga je 1726. u Beč ne bi li uz pomoć Dvora čitavu stvar razriješio. Beč je napustio potkraj 1727. i preko Venecije uputio se u Rim. Nakon odreknuća dubrovačkog nadbiskupa Filipa Iturbide imenovao je papa Benedikt XIV. Franchija nadbiskupom 1728, jer više nije bila na snazi odredba dubrovačke vlade iz XIV. st. po kojoj nijedan Dubrovčanin, Dalmatinac ni Mlečanin ne može biti imenovan nadbiskupom. Postavši dubrovačkim ordinarijem, sazvao je 1729. dijecezansku sinodu na kojoj su donesene odluke za vjersku obnovu klera i vjernika njegove nadbiskupije, koje je, kao posebnu knjigu, tiskom dao objaviti u Anconi 1730. U svojoj nadbiskupiji borio se za čistoću vjere, odupirao širenju pravoslavlja koje je donosilo stanovništvo iz istočne Hercegovine te suzbijao širenje libertinskih ideja i pojavu slobodnog zidarstva u Dubrovniku. Sve to nije išlo bez neugodnosti pa je, uza zdravstvene razloge, bio najavio svoje povlačenje, ali papa Benedikt XIV. nije prihvatio njegovo odreknuće nego mu je 23. V. 1744. uputio pismo ohrabrenja. Umro je za boravka u svom ljetnikovcu u Župi dubrovačkoj. Tijelo mu je preneseno u Dubrovnik u grobnicu koju je još za života dao podignuti. Posmrtni govor održao mu je subrat i prijatelj S. Slade Dolci.
DJELA: Constitutiones et decreta synodi dioecesanae Ragusii in cathedrali ecclesia s. Mariae Majoris anno MDCCXXIX. die VIII Maii Ab Illustrissimo, et Reverendissimo Domino D. Fr. Angello Franchi archiepiscopo celebrante. Anconae, Ex Typographia Bellelli Superiorum Permissu, 1730.
LIT.: S. Slade: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S. P. N. Francisci. Neapoli 1746, 73. — Isti: Fasti litterario-Ragusini. Venetiis 1767, 2. — D. Farlati i G. Coleti: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800, 277–280. — F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 118. — D. Fabijanić: Storia dei frati minori in Dalmazia e Bossina, 2. Zara 1864, 189–190. — V. Kuzmić: Cenni storici sui Minori Osservanti di Ragusa. Trieste 1864, 50. — Schematismus Dioecesis Ragusinae. Ragusii 1909, 15. — B. Rode: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S. P. Francisci Ragusii (u: Analecta franciscana, 6. Ad Claras Aquas 1917, 440, 465–466, 477, 498). — M. Brlek: Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, 1. Zagreb 1952, 240, 255. — M. Pantić: Sebastijan Slade-Dolci dubrovački biograf XVIII veka. Beograd 1957, 16, 21–22, 47–48, 51, 185. — Š. Jurić: Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis. Zagrabiae 1971, 63. — J. Buturac i A. Ivandija: Povijest Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb 1973, 352. — Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji u 1974. Zagreb 1975, 242. — A. Dračevac: Braća reda Male braće – Dubrovački nadbiskupi (u: Samostan Male braće u Dubrovniku, zbornik. Zagreb—Dubrovnik 1985, 81–82). — I. Djamić: Dubrovačka Mala braća – nadbiskupi i biskupi. Ibid., 219. — V. Foretić: Mala braća u diplomatskoj službi Republike. Ibid., 397, 402. — M. Pantić: Književnost Dubrovnika i franjevci. Ibid., 325–326, 333, 338, 364. — Đ. Sukno: Epigrafski spomenici franjevačkog samostana u Dubrovniku. Ibid., 800. — Šematizam Franjevačke provincije sv. Josipa u Dalmaciji i Istri. Zadar 1990, 154.
Pejo Ćošković (1998)
