FRANIĆ, Bonaventura (a Gradisca), pedagog (Stara Gradiška, potkraj XVII. st. — Osijek, 9. V. 1733). Postao je 1714. član franjevačke Provincije Bosne Srebrene stupivši u novicijat u Brodu. Filozofsko i teološko školovanje završio je, najvjerojatnije u inozemstvu, prije 1722, a 1722–25. bio je profesor filozofskog učilišta u Velikoj. Ispit za profesora teologije položio je vjerojatno 1728. pred ispitnom komisijom koju je bio imenovao provincijski vikar Šimun Tomašević. Bio je to prvi poznati ispit za profesore teologije u Provinciji Bosni Srebrenoj, na kojem su ispitivači bili profesori franjevačkih visokih škola u Budimu i Osijeku. Provincijal I. Kopijarević Stražemanac imenovao ga je 1729. profesorom bogoslovne škole s fakultetskom nastavnom osnovom u Osijeku, gdje je predavao najprije s F. Porcićem, a od 1731. s A. Pavlovićem. Bio je četvrti u nizu profesora franjevačke bogoslovne škole u Osijeku, cijenjen zbog znanja i redovničkog opsluživanja. Podatke o njegovu djelovanju sadržava izvorna građa u Arhivu Franjevačkog samostana u Makarskoj.
LIT.: E. Pavić: Ramus viridantis olivae. Budae 1766, 57–58. — F. E. Hoško: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću. Kačić, 8(1976) str. 150–151, 160.
Franjo Emanuel Hoško (1998)
