FRANJO TRAVNIČANIN (Franciscus a Travnik), provincijal (Fojnica, 1676 — Brod na Savi, 3. VI. 1707). God. 1693–96. bio tajnik P. Kačića, provincijala franjevačke Provincije Bosne Srebrene, a zatim 1696–99. kustod provincijalu F. Budaliću; 1699. potpisuje se kao kustod i provincijski tajnik. Kad ga je provincijski kapitul 1699. u Velikoj izabrao za provincijala, nedostajale su mu dvije godine života za tu službu pa mu je 1699. Kongregacija za biskupe i redovnike udijelila oprost od nedostatne dobi. U Budimu i Šibeniku osnovao je 1699. filozofska učilišta, a otvorio je i dva gramatička učilišta, tj. srednje škole, u Baji i Makarskoj kako bi budući studenti filozofije stekli potrebno znanje iz latinskog jezika. U cijelosti je reorganizirao odgoj mladih franjevaca odredivši za kuće novicijata samostane u Našicama, Velikoj, Zaostrogu i na Visovcu. Godinu dana kasnije otvorio je još četiri kuće novicijata u Baji, Baču, Živogošću i Makarskoj. Branio je jedinstvo Bosne Srebrene, koja je nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. imala samostane na području triju država, Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Turskog Carstva. Također je spriječio uspostavu osobitog agenta Kongregacije za propagandu vjere u Bosni Srebrenoj, jer je ta služba ugrožavala njezino jedinstvo i samostalnost. God. 1700. na generalnom kapitulu Franjevačkog reda u Rimu sporazumno je uredio granice Bosne Srebrene u Slavoniji i Baranji prema Provinciji sv. Ladislava. Bosni Srebrenoj pripali su samostani u Gradiški, Dubočcu, Brodu na Savi, Kopanici, Voćinu, Velikoj, Našicama, Požegi, Cerniku, Zrinju i Čuntiću; u Mohaču i u Osijeku su pak obje provincije mogle podignuti svoje kuće. Njegovim nastojanjem izgrađeni su novi samostani u Gradiški, Brodu, Velikoj i Osijeku. Kao provincijal zalagao se u Kongregacije za propagandu vjere da se njegovoj redodržavi ne oduzimaju župe u Hrvatskoj i Ugarskoj. God. 1705. bio je generalni vizitator Bosne Srebrene. Veliku brigu poklanjao je franjevačkom podmlatku te je 39 mladih svećenika poslao na više škole u Italiju i Poljsku. Podatke o njegovoj djelatnosti sadržava izvorna građa Propagandina arhiva u Rimu i ona u arhivima franjevačkih samostana u Splitu i Makarskoj.
LIT.: M. V. Batinić: Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti. Starine 1885, 17, str. 84–85. — E. Fermendžin: Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici. Ibid., 1890, 22, str. 53. — Isti: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagreb 1892, 538, 540–542. — J. Božitković: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339–1735). Beograd 1935, 113–115. — D. Mandić: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 208–211, 225. — F. E. Hoško: Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću. Kačić, 8(1976) str. 140, 145, 159. — N. Lašvanin: Ljetopis. Sarajevo 1981, 216. — I. Stražemanac: Povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zagreb 1993, 183, 403.
Franjo Emanuel Hoško (1998)
