FRANKAPAN, Fran II. Krsto Tržački

FRANKAPAN, Fran II. Krsto Tržački (Ferenac Trsazki, Francesco Cristoforo), pjesnik i urotnik (Bosiljevo?, 1643? — Bečko Novo Mjesto, 30. IV. 1671). Sin Vuka II. Krste i Uršule Inhofer. Godina rođenja izvodi se iz neizravnih podataka. Bez majke je ostao kao malo dijete, a otac mu je umro 1652. Nema potpunih podataka o školovanju. U maticama isusovačkog sveučilišta u Grazu među »prinčipistima« upisan je 1654. Zahvaljujući rodbinskim vezama s talijanskom plemićkom obitelji Frangipani, boravio u Italiji i tamo već 1656. naslijedio gradić Nemi, što mu je donijelo titulu markiza. Za putovanja u Italiju (prema F. Račkom vjerojatno 1658) oženio se Julijom Anom di Naro, nećakinjom kardinala Antonija Barberinija. Nakon povratka iz Italije 1661–62. boravio na štajerskom obiteljskom posjedu u Brežicama. God. 1663. sudjelovao je u bitki kraj Jurjevih stijena u blizini Otočca, u kojoj su hrvatske čete pod vodstvom njegova šurjaka Petra Zrinskoga porazile nadmoćne turske snage. God. 1666–67. obnavlja i utvrđuje Novigrad na Dobri. Uživajući naslov i prihode ogulinskoga kapetana, želio je dobiti i senjsku kapetaniju, što je 1669. spriječila austrijska vojna administracija. Načelno nezadovoljan politikom bečkog dvora, napose nakon Vasvárskog mira, a izravno potaknut gubitkom i ogulinske kapetanije, odlučio se 1669. priključiti protuaustrijskoj uroti hrvatskog i ugarskog plemstva na čelu koje je stajao P. Zrinski. Na Petrovu zamolbu preveo je na talijanski njegovo pismo poljskom kralju M. Wiśniowieckom, u kojem je Zrinski tražio poljsku pomoć. U sklopu pripremanja urote u ožujku 1670. upućuje pismo kapetanu G. Čolniću u pokupskom Sredičku, u kojem se otvoreno izjasnio za savez s Turcima: »komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo i tako mi boga, da krilaki budu frkali po zraku«. Dana 20. III. pozvao je na Gradecu zagrebačke građane da se priključe banu, a na saboru u Brezovici 24. III. pokušao je organizirati otpor i među hrvatskim plemstvom. Ne čekajući obećanu tursku pomoć i podcijenivši krajiške snage, dignuo je ustanak sa samo 300 konjanika. Shvativši ubrzo da je sam i da su ih Turci izdali, Fran Krsto se sklonio u Čakovec, odakle se 12. travnja uputio sa Zrinskim u Beč kako bi izmolili od cara oprost. U Beču su obojica uhićeni, odvojeno zatočeni i stavljeni pod istragu. Frankapana je ponajviše teretilo pismo Čolniću, koje je istražiteljima dospjelo u ruke. Unatoč zauzimanju kardinala Barberinija i papinskog nuncija u Beču opata Spinole, u listopadu su obojica preseljeni u zatvor u Bečkom Novom Mjestu i optuženi za veleizdaju. U travnju 1671. nad njima je izvršena smrtna kazna odrubljivanjem glave. Imanja su mu zaplijenjena. Njegova se žena Julija Ana u travnju 1670. s Orfejem Frankapanom sklonila u Italiju, gdje je kao redovnica umrla u rimskom samostanu sv. Terezije. — Zanimanje za njegov književni rad otpočelo je 1871, kada su F. Rački i I. Kostrenčić, u tijeku priprema za obilježavanje 200. obljetnice pogubljenja, proučili u Državnom arhivu u Beču njegovu rukopisnu ostavštinu (Frangepanische Akten. Frangepans litterarischer Nachlass I–IV) i našli u njoj lirsku zbirku pod naslovom Gartlic za čas kratiti, nešto pjesama neuvrštenih u zbirku, zbirku poslovica Sentencije vsakojaške, zbirku zagonetaka Zganke za vrime kratiti, prozni ulomak pod naslovom Trumbita sudnjega dneva i prijevod prvoga prizora Molièreove komedije Georges Dandin ou le mari confondu (Jarne bogati). U rukopisu su nađeni i talijanski tekstovi: nekoliko pjesama, zacijelo njegovih, nekoliko talijanskih akademskih rasprava neutvrđena autorstva i talijanska lirska zbirka Diporti austrijskog vojvode Leopolda Wilhelma (pseudonim Crescente). God. 1881. pronašao je I. Kukuljević Sakcinski u Istri drugo izdanje njegove latinske pjesme pod talijanskim naslovom Divoto pianto, tiskane u Loretu 1894, koja je izvorno bila objavljena 1656. u Macerati. Mišljenje da je Fran Krsto pjesme na hrvatskom jeziku ispjevao u tamnici (M. Kombol) danas sve više ustupa mjesto uvjerenju da je manji ili veći dio pjesama nastao prije pjesnikova zatočenja (J. Pupačić, J. Vončina). Njegovo je književno djelo u povijesnostilskom smislu raznoliko. U njemu se miješa staro i novo, umjetno i narodno, visokoknjiževno i popularno: uz prijevod iz Molièrea, nalazi se srednjovjekovna tema o četirima posljednjim stvarima (Trumbita), uz petrarkističku i baroknu liriku iz Gartlica stoje pjesme u narodnom tonu, zagonetke i poslovice. Hrvatska su mu djela pisana jezikom karakterističnim za ozaljski jezični i književni krug, koji obilježuje čakavska osnovica s kajkavskim i štokavskim elementima (S. Ježić, Vončina). Prvo poznato djelo, Divoto pianto, sastavljeno u latinskim elegijskim distisima, tužbalica je za kućom Djevice Marije prenesenom s Trsata u Loreto. Drži se uzorkom školskoga latinskog pjesništva, a vrvi tragovima klasične latinske lektire (Ježić). Od djela na hrvatskom jeziku najarhaičnijom se doimlje nedovršena Trumbita sudnjega dneva. Za razliku od mnogih poema i proznih djela o četirima posljednjim stvarima napisanima u XVII. i XVIII. st., u Trumbiti se ne stavlja težište na grozotu pakla i posljednjeg suda nego na kritiku redovničkog i svećeničkog staleža, što podupire pretpostavku izravne ovisnosti o srednjovjekovnim uzorima. Pouzdano se zna (V. Putanec) da Trumbita nije prijevod ili varijacija prvog i najpoznatijeg djela na tu temu Liber de quator hominis novissimis Dionizija Kartuzijanca, iako je Fran Krsto ideju za Trumbitu dobio upravo iz Kartuzijančeva djela. S književnošću XVII. st. nemaju doticaja ni njegove Zganke za vrime kratiti, zbirka od 103 stihovane zagonetke, koje slijede tradiciju europske literarne zagonetke. Pisane su u različitim metrima, koji se kadšto izmjenjuju i u okviru jednoga sastavka. Tradicionalne su tematike; on zagoneta predmete poznate iz duge tradicije književne zagonetke od Simpozija (Symphosius) do humanističkih pisaca. Iznimka nisu ni mnoge opscene zagonetke, za koje je karakteristično da se očekivani opsceni odgovor zamjenjuje kakvom nedužnom neočekivanom odgonetkom. Iz iste tradicije potječe i retorička forma »zganki«, koja tekst zagonetke oblikuje kao sermocinatio – kao da ga izgovara sam zagonetnuti predmet. I u zbirci poslovicâ Sentencije vsakojaške književna se vrsta nastala iz usmenog folklora podređuje oblikovnim postupcima pisane književnosti, prije svega stihovanju i rimovanju. Da je Fran Krsto pratio i književnost svoga vremena, dokazuje njegov komediografski ulomak Jarne bogati. Dokazano je (T. Matić) da je Molièreov komad prevodio izravno s francuskoga. U dovršenom dijelu prijevoda služi se zapadnoslovenskim dijalektom. Jezgru njegova književnog djela tvore lirske pjesme, koje se dijele u tri cjeline. Najveća je od njih opsežna zbirka Gartlic za čas kratiti. Ona sadržava 109 pjesama nejednake duljine, forme i vrstovne pripadnosti. Preostale pjesme tvore dva manja ciklusa: nabožne pjesme i Dijačke junačke. Drugi se ciklus sastoji od baladesknih sastavaka u narodnim metrima, pretežno u desetercu i u stilu narodne pjesme, i religioznih pjesama. Nejasno je zašto je te pjesme isključio iz Gartlica, jer i u njemu ima pjesama nalik na one iz dvaju sporednih ciklusa. Pjesme karakterizira metrička šarolikost, a povezuju se i s uzorima i tradicijama različita statusa i različite starine. Za 47 pjesama utvrđeno je (Ježić) da su prepjevi i slobodne imitacije iz talijanske Crescenteove zbirke Diporti, koje je prijepis imao uza se u zatvoru. Od Crescentea je preuzeo nešto ljubavnih pjesama, a još više moralističkih i religioznih, od kojih je neke uvrstio u Gartlic, a od ostalih sastavio samostalni ciklus nabožnih pjesama. Od preostalih pjesama njih 14 nose oznaku »compositio mea«, a podrijetlo se ostatka ne zna. I u skupini pjesama koje nisu napisane pod izravnim Crescenteovim utjecajem ima poznatih tipova pjesama, npr. petrarkističkih, ali i onih kojima se ne mogu naći uzori u renesansnim i baroknim lirskim zbirkama. U skupini od 14 izvornih pjesama ima ih erotske tematike (Zornica nasladna, Srićno u ljubavi prigodjenje, Vzimanje dobre moći), koje prizorima konzumirane ljubavi, neobične za petrarkističku poeziju, podsjećaju više na srednjovjekovnu liriku nego na ranonovovjekovnu. Povijesno udaljeniji utjecaji nahode se i u pjesmama u kojima nema Crescenteovih utjecaja, a i ne nose oznaku njegova autorstva. I tu ima petrarkističkih nadahnuća, ali i više lirskih vrsta posve neuobičajenih za renesansnu i postrenesansnu poeziju, pa čak i za umjetno pjesništvo. Pojavljuju se grube i otvorene erotske pjesme kao u skupini s oznakom »compositio mea«, ali i pjesme u narodnom tonu. Najzanimljivije su među njima Dijačke junačke, od kojih šest imaju obilježja južnoslavenske narodne pjesme: sastavljene su u desetercu 4+6, pripovijedne su naravi, a likovi su im stilizirani po uzoru na junake narodne pjesme. Radnje su im jednostavne i stereotipne; junaci ili vitezovi na svom lutanju susreću i osvajaju lijepe djevojke ili žene. U trećoj, »anonimnoj« skupini pjesama nalaze se i stihovane humoristične pričice. Njihovi su likovi obično svećenici i seljanke, a njihov se humor nerijetko zasniva na opscenostima ili natruhama predrenesansnoga probavnog humora. Pjesnik se služi gotovo svim metrima ostvarivima u okviru starohrvatskoga silabičnog stihovnog sustava: narodnoga su podrijetla deseterac 4+6 i asimetrični osmerac, a ostali potječu iz pisane poezije. U mnogim polimetričnim pjesmama uspostavljaju se neobični strofični oblici, sastavljeni od različitih prepoznatljivih metara i njihovih ulomaka (grafički osamostaljeni polustihovi ili kadence). Uzor njegovu polimetrizmu moglo bi biti stihovanje talijanskog seičentista Gabriella Chiabrere, koji je gradio vrlo raznolike i artificijalne strofe, ali se Fran Krsto služi stihovno mješovitim strofama i u pjesmama koje po svojim vrstovnim obilježjima podsjećaju na srednjovjekovne tradicije, pa nije isključeno da njegova metrika ima i doticaja s polimetrijom latinske svjetovne lirike. U stručnoj se literaturi on često određuje kao seičenteskni ili barokni pjesnik, ali povijesno stariji utjecaji u njegovoj poeziji potiču na oprez prema takvim ocjenama. Figuracije slične baroknoj ima ponajviše u prepjevima Crescenteovih pjesama, napose nabožnih. Većinom se, međutim, njegove pjesme u stilskopovijesnom smislu doimlju predbarokno. Veliku je osjetljivost pokazao za dikciju narodne pjesme. Dijačke junačke vješto oponašaju jednostavnu sintaksu narodne poezije i njezine izraze. Opus Frana Krste zaslužuje pozornost književne znanosti. Ako su njegove veze s pojavama u književnosti XVII. st. i razumljive, one s predrenesansnim tradicijama pune su pitanja o njegovoj lektiri, o njegovu životnom stilu i o književnoj kulturi kontinentalne Hrvatske njegova doba. — Tragična sudbina Zrinskoga i Frankapana postala je u XIX. st. simbolom hrvatske borbe za opstojnost i jednim od najvećih nacionalnih mitova. Trajno je umjetničko nadahnuće književnim, likovnim i glazbenim stvaraocima: A. Harambašić, Mučenici (1881) i Orao i sokolovi (1882); E. Kumičić, Urota Zrinsko-Frankopanska (1893); H. Dragošić, Posljednji Zrinski (1898); Miro Gavran, Urotnici (1985); F. Quiquerez, Posljednji časovi P. Zrinjskoga i Krste Frankopana (1883); O. Iveković, Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske (1886, 1903); I. Zajc, Fantazija Zrinjskoga i Frankopana (1871) i Zrinsko-Frankopanska (zborna skladba, o. 1883); V. Antunović, Davorija Zrinsko-Frankopanska (1919); I. Muhvić, Zrinski i Frankopan (orkestralna uvertira, 1919).