FRANKAPAN, Nikola IX. Tržački

traži dalje ...

FRANKAPAN, Nikola IX. Tržački (Frangepan, de Frangepanibus; Miklouss, Nicolaus), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (?, 1584 — Beč, 16. ili 17. IV. 1647). Sin Gašpara I. i Katarine Lenković. Obrazovao se u Ljubljani i Italiji, 1603. studira u isusovaca u Grazu, gdje boravi i na dvoru nadvojvode Ferdinanda (do kraja života je privrženik isusovaca i Habsburgovaca). Živio je i na dvoru Rudolfa II. Razvrgnuo je zaruke s Anom Marijom (Marijanom), kćeri Petra III. Erdődyja, te ostao neženja. Pri konačnoj diobi imanja sa svojom braćom Vukom II. Krstom i Jurjem III. 1609. dobio je Bosiljevo, Zvečaj i Novi u Vinodolu. Naslijedio je brata Jurja III. kao krajiškoga konjičkoga kapetana 1602–08, krajiški je senjski veliki kapetan od 1612. do 1614, nadležan i za gradove Otočac, Brinje, Brlog i Ledenice. U stalnom je sukobu s krajiškim, uglavnom austrijskim oficirima, te se s braćom ili sam odupire naseljavanju Vlaha na frankapanska imanja, a samo mjestimice pristaje da budu vlastelinski slobodnjaci uz manja podavanja; dugo je odbijao i novčanu odštetu, smatrajući, npr., 6000 forinti malom svotom za odstupanje Gomirja, Vrbovskog i Moravica. Problem proširuje i na interese Banske Hrvatske u cjelini, jer će novo stanovništvo biti u austrijskoj krajiškoj a ne hrvatskoj ingerenciji. Stoga mu je već 1604. krajiški zapovjednik general V. Kisel oduzeo konjaničku kapetaniju, a 1614. sam se odrekao senjske kapetanije. Zbog stalnih sukoba između Mlečića i senjskih uskoka u Veneciji se 1601. predlagalo da se opustoši Vinodol, a Frankapane i Zrinske odšteti. Nikola vojno snaži i utvrđuje Novi u Vinodolu; Mletačka Republika je pokušala uskoke ukrotiti preko njihova kapetana Nikole; novouređene njegove solane i sam grad Novi u Vinodolu kao i grad Ledenice Mlečani su 1615. gotovo razorili a Novljane pobili, pa je i to bio jedan od uzroka uskočkog rata s Mlecima (rat za Gradišku, 1615–17), u kojemu sudjeluje i Nikola s bratom Vukom II. Krstom u Kvarnerskom primorju, Istri, Furlaniji i Goričkoj. Nikola je obnovio Novi te dopustio iz Senja istjeranim uskocima da napadaju mletačka područja. Mimo prijedloga Hrvatskog sabora, kralj Matija ga je 1616. imenovao banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te je u Pragu 1617. pred kraljem položio prisegu; postaje i zapovjednik Banske krajine. Na Ugarskom saboru u Požunu iste godine tako je oštro istupio protiv protestantskog dijela staleža da su mu ovi odmah zaprijetili bacanjem kroz prozor. Hrvatski sabor ga je 1619. imenovao za konjičkoga kapetana Kraljevstva, a staleži su ga 1618. neuspješno predlagali za generala i zapovjednika Hrvatske i Primorske krajine čime bi ona bila vraćena u okvir Hrvatske i njezine vlasti. Na krunidbi Ferdinanda II. za hrvatsko-ugarskoga kralja te godine nosio je kraljevsko žezlo. Za oružanog pokreta erdeljskoga kneza Gábora Bethlena, koji se proglasio ugarskim kraljem, Nikola je uz Habsburgovce i 1621. osvaja grad Greben u Hrvatskom zagorju koji su držali Batthyányi. U međuvremenu se i dalje sukobljavao s Erdődyjima i Zrinskima te sa zagrebačkom općinom i nižim plemstvom. Najposlije, Sabor 1621. u njegovoj prisutnosti prihvaća žalbu Ferdinandu II. u kojoj ga optužuje kao silnika i krivca za nered u Kraljevstvu. Kralj imenuje povjerenstvo, ali Sabor odbija izmirenje te od kralja 1621. i Ugarskog sabora sljedeće godine traži novog bana; u suprotnom se neće odazvati pozivu u rat. Kralj je pokušao sačuvati Nikolu kao bana, ali kako ga Sabor više nije priznavao; Nikola je ponudio ostavku, pa ga je kralj 1622. razriješio banstva. Zamijenio ga je njegov veliki protivnik J. Zrinski. Od tada rijetko dolazi na Hrvatski sabor, ali je zato gotovo redovito u Ugarskom saboru. Za nadoknadu ratnih troškova protiv Bethlenovih pristalica Nikola je dobio Greben, ali su mu ga Batthyányi već 1622. preoteli. Ferdinand III. mu je tek 1628. predao grad Stari Jičin u Moravskoj, ali 1638. nije uspio od kralja (za dug od 16 000 forinti) vratiti frankapanski Trsat, niti od F. Keglevića 1646. kupiti Krapinu. I dalje je u osobitoj milosti dinastije pa kod krunidbe Ferdinanda III. nosi zlatni križ pred kraljem, a sudjeluje 1646. i pri krunidbi Ferdinanda IV; 1640. nazivaju ga »carski ratni viećnik i obrist«. Nakon mira s Turcima u Gyarmathu kraljev je povjerenik 1625. za pregovore oko uređenja međa s bosanskim, a s jegarskim pašom nakon mira 1627. na otoku Forro. Sudjelovao je 1632. u gušenju ogulinske bune. Osobito se sukobljava i sa senjskim kapetanom Johannom Albrechtom Herbersteinom koji bez Nikoline dozvole oko 1639. naseljuje Vlahe na njegova dobra, a njemu odriče pravo na grad Ledenice te na Starigrad i Jablanac, odn. Podgorje u cjelini. Štoviše, carski povjerenici otimaju mu unosni mlin Žrnovnicu na moru kraj Novoga u Vinodolu. Gotovo je ušao u oružane okršaje sa senjskim kapetanom. Sabor stupa u Nikolinu zaštitu, a on se bez uspjeha žali ratnom vijeću u Grazu te 1643. vladaru, kada je optužio i brata Vuka II. Krstu kao zapovjednika Vojne krajine. Žalbe i tužbe ostale su bez odjeka kao i prijetnja da će napustiti domovinu. — Osobito je naklonjen prosvjeti, pa je, npr. u Zagrebu školovao svoga kmeta Barčića iz Bosiljeva. Pomagao je pavline u Novome te franjevce u Senju i osobito na Trsatu. Oporukom 1634. u Novome (kralj ju je potvrdio 1635) te dodacima 1646. i 1647. u Zagrebu, Požunu i Beču daruje crkve odnosno samostane na Trsatu i Gradišću iznad Bosiljeva te u Novome u Vinodolu, Zagrebu i Bosiljevu, gdje utemeljuje početnu školu za tamošnje siromašne ljude. Gradove Bosiljevo i Novi u Vinodolu te kaštel Zvečaj i pokretnine ostavlja bratu Vuku II. Krsti i njegovim sinovima Gašparu II. i Jurju IV. U oporuci određuje osnivanje zavoda »Frangepaneum« u Zagrebu, a za njegovo uzdržavanje daje grad i gospoštiju Stari Jičin u Moravskoj te 19 000 forinti koje mu duguje kralj. Iz zaklade će biti stipendirani siromašni učenici »hrvatskoga ili ilirskog naroda«, koji će biti od koristi za »naš narod«, a polaze škole u isusovaca. Trećina učenika školovat će se za svećenike, od kojih će dva-tri polaziti školu u Rimu i Bologni; učenici će biti osobito iz Hrvatske i njezinih primorskih strana te iz Slavonije; jednoga iz Dalmacije odredit će bosanski biskup Ivan Tomko Mrnavić, dok će polovicu pitomaca birati Nikola i isusovci. Posjedom Stari Jičin i zavodom upravljat će isusovci pod nadzorom zagrebačkog biskupa. U slučaju turske opasnosti zavod se može preseliti u Graz, ali mora i dalje nositi ime »Frangepaneum« te primati samo hrvatske pitomce (zavod je poslije postao plemićki konvikt, ali je u zakladi u XIX. st. bilo novca samo za jednoga pitomca). Prema oporuci, senjski biskup trebao se pobrinuti da Nikolu pokopaju u franjevačkoj crkvi na Trsatu. Tijelo mu je u Beču balzamirano, brigom Gašpara II. preneseno u Bosiljevo i 1648. pokopano na Trsatu u raki s ostalim Frankapanima. Legati su uskoro realizirani, osim za novljanske pavline (1000 forinti dobili su tek 1678).

LIT.: R. Lopašić: Karlovac. Zagreb 1879, 144, 187–188, 192. — Isti: Spomenici Tržačkih Frankopana. Starine 1892, 25, str. 201–331. — Isti: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, 72–75, 120, 188, 240, 252. — E. Laszowski: Poziv bana Nikole Frankopana na vojnu proti Turcima 9. okt. 1618. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 15(1913) str. 148–150. — M. Vanino: Izvornik oporuke grofa Nikole Tržačkoga od 4. rujna 1634. s potvrdom Ferdinanda II. Ibid., 17(1915) str. 351–352. — V. Klaić: Banovanje kneza Nikole Frankopana Tržačkoga (1617–1622). Rad JAZU, 1916, 211, str. 93–261. — R. Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 1943², 193.
 
Petar Strčić (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FRANKAPAN, Nikola IX. Tržački. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 4.12.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/frankapan-nikola-ix-trzacki>.